Kako otpad koji bacite na kraju završi u čaši vode

Kako otpad koji bacite na kraju završi u čaši vode

Svaki bačeni komad plastike – kese, pelene – i dalje je tu, među nama. A upravo zbog toga što je plastika postala sastavni deo životne sredine, možemo je naći čak i u vodi sa česme.

I dok u ovom momentu Srbija reciklira samo šest odsto otpada, prosečni građanin potroši oko 500 kesa za jednokratnu upotrebu godišnje. Da bi se samo jedna nemarno bačena kesa razgradila potrebno je da prođe između 400 i 1.000 godina, a čak i tada razgrađene hemikalije od kojih su napravljene dugo zagađuju okolinu.

Reke i jezera koji se dave u bačenoj plastici, ptice koje bespomoćno pokušavaju da polete krila umršenih u kesu iz supermarketa, ogolele grane drveća sa kojih se pomoću vetra vijore listovi od plastičnih kesa… Ovakve i prizore slične ovim svaki građanin Srbije viđa makar jednom dnevno.

FOTO: RAS SRBIJA

„Nema srpske kuće bez velike kese u kojoj se čuva na stotine drugih kesa“ – vazda se ova rečenica kao kakav vic pominje u našem društvu, a ljudi, nesvesni ekološke katastrofe koja je na koju godinu od nas, smeju se, prenose ovu pošalicu dalje, dok nonšalantno bacaju zgužvani plastični smotuljak nasred ulice.

Primera radi, prosečan građanin Srbije potroši oko 500 kesa za jednokratnu upotrebu godišnje.

Zašto je plastika opasna

Decenijama unazad se plastika smatrala neopasnim materijalom, a zbog svojih pozitivnih karakteristika kao što su mala masa, savitljivost, nepropustljivost, odlična izolacijska svojstva doživela je široku primenu – svake godine u svetu proizvede se više od 300 miliona tona plastičnih materijala. Od ovog broja trećinu čini ambalaža od plastike koja se koristi za pakovanje najrazličitijih proizvoda – od PET boca, stiroporskih tacni do polietilenskih folija. Malo koja industrija je ostala imuna na plastiku, od delova za avione pa do medicinskih uređaja – plastika je prisutna svuda.

– Mišljenja stručnjaka o štetnosti plastike su podeljena – mnogi smatraju da je sama plastika potpuno bezbedna i da ne može negativno uticati na zdravlje čoveka, dok drugi navode da su pojedini aditivi koji se dodaju u plastične mase da bi unapredili njihova svojstva štetni po ljudsko zdravlje jer mogu uticati na rad hormona ili pojavu kancera – kaže u razgovoru za „Blic“ Kristina Cvejanov, predsednica privrednog društva „Ekostar Pak“, koje se bavi smanjenjem količine ambalažnog otpada i očuvanjem prirodnih resursa.

Ozbiljno zagađenje

Međutim, ono sa čime se i jedni i drugi slažu jeste da je masovna primena plastike dovela do ozbiljnog zagađenja planete, jer je plastika materijal koji se raspada stotinama godina te je svaki komad plastike ikada bačen u životnu sredinu još uvek tu.

FOTO: RAS SRBIJA

– Plastični otpad koji odložimo na deponiju razlaže se izuzetno sporo, a produkti raspadanja polako se otpuštaju u okolno zemljište. Ne postoji dobro rešenje za plastični otpad jer je planeta zatvoren sistem i uticaj ovog sintetičkog materijala na ljudsko zdravlje i životnu sredinu traje koliko traje i njegova razgradnja, a to je nekoliko stotina i hiljada godina – dodaje prof. dr Svetlana Stanišić sa Univerziteta „Singidunum“, doktor fizičke hemije.

Spaljivanje plastike i plastičnog otpada, ističe prof. Stanišić, dovodi do oslobađanja velike količine kancerogenih materija u vazduh, među kojima su i dioksini.

– Zakopavanje plastike takođe dovodi do oslobađanja štetnih materija i veoma sitnih komadića takozvane mikroplastike, tankih kao ljudska dlaka, koji završavaju u rekama, podzemnim vodama i bunarima, nakon čega i u biljnom i životinjskom svetu kojim se hranimo. A upravo zbog toga što je plastika postala sastavni deo životne sredine, možemo je naći i u vodi sa česme – pojašnjava prof. dr Svetlana Stanišić.

U prirodi stotinama godina

Branimir Jovančićević, profesor na katedri za primenjenu hemiju Hemijskog fakulteta u Beogradu i predsednik Evropske asocijacije za hemiju životne sredine, kaže da je većina plastične ambalaže koja je u širokoj upotrebi napravljena od materijala koji se vrlo teško ili gotovo uopšte ne razgrađuju pa ako bude bačena u prirodu, tu može ostati još stotinama godina.

FOTO: RAS SRBIJA

Prema njegovim rečima, u komunalnom otpadu najčešće se mogu naći tri tipa plastične ambalaže – plastične boce, kese i čaše za jogurt.

– Boce se prave od polietilen-tereftalata, to je takozvana PET ambalaža. Ona se razlaže strašno sporo, ali se može reciklirati. U razvijenim zemljama ova ambalaža se uredno sakuplja, dok je kod nas to na niskom nivou jer vlada mišljenje da ne postoji ekonomski interes za recikliranje PET ambalaže. Plastičari će reći da je lakše da naprave novo nego da recikliraju ambalažu pa da od reciklirane plastike naprave proizvod. Treba da sazri svest da u recikiranje PET ambalaže treba da se uđe ne zbog nekih velikih ekonomskih interesa i zarade nego da bi se ona uništavala. Čaše za jogurt se prave od polistirena, koji se ne razgrađuju i ne recikliraju se, već se mogu uništavati na drugi način, u strogo kontrolisanim uslovima, kako bi se izbegle štetne posledice – objašnjava profesor Jovančićević.

Čak 83 odsto uzoraka vode iz vodovoda sadrži mikroplastiku, odnosno polimerska vlakna koja golim okom nisu vidljiva, pokazalo je istraživanje iz 2017. godine. Plastika tako ulazi u lanac ishrane
Čak 83 odsto uzoraka vode iz vodovoda sadrži mikroplastiku, odnosno polimerska vlakna koja golim okom nisu vidljiva, pokazalo je istraživanje iz 2017. godine. Plastika tako ulazi u lanac ishrane

Ugrožena je čitava životna sredina, uključujući i okeane.

– Poslednjih godina plutajući otpad u Pacifiku je nošen okeanskim strujama formirao ogromno ostrvo površine 1,6 miliona kvadratnih kilometara, a najveći deo ovog plutajućeg otpada je sačinjen od veoma sitnih komadića plastike, reda veličine nokta – objašnjava dr Stanišić.

Problem biorazgradivih kesa

Do pre dve godine verovalo se da dodavanje aditiva u plastiku pomaže smanjenju zagađenja, pa je i naša država, po ugledu na zemlje Evropske unije, zakonskom regulativom stimulisala proizvođače kesa da ih izrađuju od biodegradabilne plastike.

– Međutim, istraživanja sprovedena 2017. godine na pet kontinenata pokazala su alarmantan podatak da je čak 83 odsto uzoraka vode iz vodovoda sadržalo mikroplastiku, odnosno polimerska vlakna koja golim okom nisu vidljiva. Biodegradabilna plastika, koja se do juče smatrala rešenjem, samo je dovela do toga da se polimerski lanci brže razgrađuju i da brže ulaze u lanac ishrane – kaže Kristina Cvejanov.

To zapravo znači da manju štetu po životnu sredinu čini obična plastična kesa, koja bačena u prirodu ili deponiju trune stotinama godina, nego biorazgradiva koja se raspadne za dve godine.

Kako plastika u rekama dospeva do čaše vode

Naučnici se slažu da plastična ambalaža koja se može sve češće naći u rekama i jezerima nesumnjivo višestruko štetno utiče na živi svet u vodotokovama, a kolike su razmere tog štetnog dejstva biće konačno poznato nakon što naučnici iz 14 zemalja, među kojima je i Srbija, okončaju istraživanje Dunava.

– U Srbiji, slivanje plastičnog otpada u vodene tokove dovodi do višestrukih posledica, a najznačajnija posledica je postepeno otpuštanje toksičnih hemijskih materija koje nastaju raspadanjem plastike u zemljište i njihov prelazak u podzemne vode. Iz zemljišta i podzemnih voda raspadne materije i komadići plastike dospevaju u ribu i biljni svet, preko čega i na trpezu, a takođe dospevaju i u bunare, iz kojih stanovnici ruralnih područja koriste vodu za piće. Kada su u pitanju komadići plastike koji su nevidljivi golim okom, poslednja istraživanja ukazuju da najsitnije čestice plastike koje se unesu pri unosu vode prolaze crevnu barijeru i dospevaju do jetre i bubrega – objašnjava prof. dr Stanišić.

Rampa za tuđi otpad

I dok se čini da je preko noći, zahvaljujući istraživanjima i tužnim fotografijama na internetu tema zagađenja plastikom postala planetarni hit, problem ipak seže malo dublje od toga.

– Ono što se manje zna jeste da je za drastičan zaokret u politici Evropske unije prema plastici zapravo zaslužna Kina, odnosno zatvaranje kineskog tržišta za otpad iz Evrope. Decenijama unazad su razvijene evropske i severnoameričke zemlje koristile zemlje u razvoju da rešavaju pitanje svog otpada, pa je tako plastika iz Londona ili Toronta završavala u reciklažnim postrojenjima ili na deponijama u Indoneziji, Filipinima, Kini… – priča Kristina Cvejanov.

Bilo je daleko jeftinije izvoziti otpad u postrojenja pravljena bez primene ekoloških standarda nego ulagati u skupe tehnologije koje bi omogućile efikasniju reciklažu ili proizvodnju materijala koje mogu biti alternative plastici dobijenoj iz nafte.

– Međutim, suočene sa ogromnim problemom zagađenja, ove zemlje su bile prinuđene da obustave uvoz otpada i to je trend koji će se nastaviti. Dakle, nije preko noći plastika postala ekološka najbitnija tema u Evropi i u svetu jer su ugrožene kornjače sa Galapagosa, već zato što je ugrožen biznis – ističe Cvejanov.

Teretni brod sa 69 kontejnera otpada pristao je prošle nedelje u Vankuver, mesec dana nakon što su Filipini odlučili da „neće biti kanadska deponija“ i vratili 1.500 tona kontaminiranog kućnog otpada. Smeće, označeno kao hazardno, čine plastične flaše, električni uređaji i drugi otpad poput pelena, a na kanadsku obalu je vraćeno posle šest godina čekanja u filipinskoj luci. Ovo je epilog borbe Azije da prestane da bude deponija za ceo svet.

Zastrašujući uticaj na zdravlje: Poremećaji imuniteta, kancer, depresija

Plastični materijal se sastoji od hiljada identičnih velikih molekula koji najčešće potiču od nafte, dok se manji broj plastičnih materijala pravi od drugih sirovina, na primer od kukuruza. I kod nas i u svetu plastika je raspodeljena u sedam tipova prema hemijskom sastavu, a tokom raspadanja, u zavisnosti od vrste materijala, oslobađa i razne toksične materije.

– Na primer, plastika tipa 3 oslobađa kancerogeni vinil-hlorid i ftalate, jedinjenja koja su do sada povezivana sa poremećajem hormona i metaboličkim problemima, pre svega kod dečaka zbog niske telesne mase, kao i sa kardiovaskularnim problemima, alergijskim reakcijama, astmom i prevremenim ulaskom u pubertet – objašnjava prof. dr Svetlana Stanišić sa Univerziteta „Singidunum“.

Inače, ova vrsta plastike koristi se za proizvodnju obuće, cevi, veštačke kože, igračaka i plastične folije za hranu.

– Osnovu plastike tipa 6 od koje se prave penaste bele posude za hranu i čaše za kafu čini kancerogeni stiren. Plastika tipa 7 obuhvata veći broj vrsta plastike, a iz njih se oslobađa potencijalni iritans i alergen anilin, kao i bisfenol A, materija koja ima slabo estrogeno dejstvo, deluje kancerogeno, utiče na razvoj ploda, izaziva poremećaj imuniteta, hiperaktivnost, anksioznost i depresiju. Dosadašnja saznanja ukazuju da bisfenol A utiče na razvoj ploda kod trudnica, a trenutno se u krvi 90 odsto ljudi na svetu može detektovati ova materija – upozorava prof. Stanišić.

Zabrinjavajuća je činjenica da se plastika tipa 7 koristi u proizvodnji materijala koji dolaze u dodir sa hranom koju svakodnevno jedemo; od nje se prave omotači za suhomesnate proizvode, kuhinjski pribor…

– Takođe je dokazano da je plastika, kako u morima i okeanima tako i na kopnu, u znatnoj meri smrtonosna i po životinjski svet koji ih nastanjuje. Snimci uginulih kitova sa stomacima prepunim plastike, plastikom zadavljene ptice, kornjače upetljane u ribarske mreže, postali su uobičajen prizor na društvenim mrežama – dodaje Kristina Cvejanov.

Ima li plastike koja nije opasna

Hemijski sastav plastike uvek je naznačen na pakovanju u vidu trougla sa brojem od jedan do sedam. Upravo su ti brojevi ono što nam govori da li je u pitanju bezbedna ili rizična plastika. Tako je plastika tipa 1 zapravo PET ambalaža, koja se koristi za proizvodnju flaša za vodu – prozirna je, otporna na visoke temperature i samim tim najbezbednija. Takođe, plastika tipa 2, 4 i 5 je po zdravstvenoj bezbednosti odmah iza PET plastike.

– Plastika tipa 1 iliti PET ambalaža je najinertniji materijal koji se koristi za pakovanje vode, bezalkoholnih pića, piva, mleka, ali ni ona nije potpuno bezopasna. Istraživanja su pokazala da su sitni komadi plastike pronađeni u 90 odsto velikog uzorka PET plastičnih flaša vode iz svih krajeva sveta, da se u proseku oko 320 plastičnih komadića nalazi u litru vode, dok su neke flaše sadržale i po 10.000 komadića mikroplastike. Najsitnije čestice plastike koje se unesu pri unosu vode prolaze crevnu barijeru i dospevaju do jetre i bubrega – objašnjava prof. dr Svetlana Stanišić.

Šta je rešenje

– Oko 90% plastičnog otpada na svetu neće biti reciklirano jer je recikliranje plastike skup i zahtevan proces koji takođe ostavlja posledice na prirodu, a neke vrste plastike, kao što su pelene i medicinski otpad, nije ni moguće reciklirati. Jedino pravo rešenje je zapravo minimalna upotreba plastike, višestruko korišćenje i/ili iznalaženje jeftinih postupaka za proizvodnju bioplastike na bazi skroba i celuloze. Oko 80 zemalja u svetu je uvelo zabranu korišćenja plastičnih kesa, a postoje inicijative koje se tiču ukidanja plastičnog pribora za jelo i slamčica.

Agencija za zaštitu životne sredine je finansirala studiju koja imala za cilj da proceni koliko bi razne vrste kesa trebalo da budu upotrebljene da bi imale manji uticaj na životnu sredinu od obične plastične kese. Studija je pokazala da je, kada se sve uzme u obzir, upotreba obične plastične kese koja je poslužila prenosu stvari iz prodavnice za odlaganje smeća jednako povoljna za životnu sredinu kao i njeno recikliranje, i da je papirnu kesu potrebno iskoristiti bar 3 puta, a pamučni ceger 131 put kako bi njihov uticaj na životnu sredinu bio jednak uticaju jedne obične plastične kese. Malo ljudi zna da proizvodnja papirnih kesa takođe ima uticaj na životnu sredinu, kroz zagađenje vazduha – smatra Stanišić.

izvor: www.blic.rs

Podelite