Nema odustajanja

Nema odustajanja

Proteklih dana sve je bilo u aktivističkom duhu – obeležavao se Svetski dan čišćenja. Tim povodom naša sagovornica je aktivistkinja Marija Crna.

Postoji li „porodična anamneza“ u Vašem aktivizmu, jesu li Vas tome naučili roditelji?

–  Moj matori voli da ispravlja krivu Drinu. Nije se bavio aktivizmom, u onom pravom smislu, ali u to vreme, dok je komunizam bio u ekspanziji, moglo bi se to definisati kao aktivizam van kolektivne svesti. Često je ispadao „grbav“ i snosio posledice, mada, jednako često imao je i više sreće no pameti. Želim da verujem da je to zbog njegovih poštenih namera.

Njegovu prvenicu to je, prirodno, pratilo kroz kreiranje lične sfere interesovanja, pa sam tako često bila ovan predvodnik i inicijator raznoraznih društvenih aktivnosti i vazda crna ovca po svojim oprečnim stavovima koji se nisu uklapali sa mojom generacijom. Verujem da ‘ „anamneza“  ide od korena koje vučem. Ujedno, činjenica da je naša porodica  starosedelačka već 215 godina na teritoriji nekadašnjeg sreza i da, iako se deklarišem kao anti-lokal patriota, to izbija iz celog mog bića kao neizbežan hronološki sadržaj, smatram da sam većinom sama odgovorna za ovo što danas jesam.

Kada ste utvrdili da Vam je jako stalo do zaštite životne sredine?

Vrlo je verovatno da se to desilo dok još nisam ni osvestila tu potrebu u sebi. Nikada u životu nisam bacila otpad u prirodu, a da to nije bio otpad organskog porekla. Oduvek najveći mir i spokoj osećam dok provodim vreme u prirodi. Bilo da su to bose noge na zemlji, ležanje na travi, penjanje na drvo radi ubiranja plodova, vožnja bicikle pored reke ili žmurke u kukuruzištu, aposolutna ispunjenost bi ovladala istog momenta kada se na bilo koji način povežem sa Planetom. Jednostavno je – dajte mi zemlju, nebo i vodu, i nećete me videti namrštenu. Možda trenutak kada sam shvatila da me jako ljuti kada neko baca smeće tamo gde mu nije mesto, jeste prekretnica za totalno osvešćenje.

– Zaposleni ste, imate porodicu, troje dece… sigurno ste u deficitu sa slobodnim vremenom?

Imam potrebu. Verujem da je to jedina ispravna stvar u ovo malo podarenog vremena. Osećam se bolje kada znam da dajem svoj doprinos najbolje što umem i znam. Leči me pomisao da će možda i moja deca osećati istu ljubav prema Planeti koju osećam i ja. Mislila sam jedno vreme da volim ljude, a onda sam shvatila da ljudi mahom ne umeju da budu voljeni, i da to oduzima mnogo energije nama koji volimo. U toj spoznaji dobila sam prvo dete i svoju bezuslovnu ljubav podarila njoj i Planeti na kojoj će živeti. To se dešava i danas, sa tri ćerke i Planetom na kojoj živimo.

– Gde je satisfakcija za ono što dajete?

U inicijativi. U previranju energije dok smišljam način da promenim tok dešavanja oko nas. U entuzijazmu koji me ne napušta kada pokrenem ideju iz čista mira. Jednom mi je neko rekao: „Sve ideje su već smišljene.“ U tom trenutku, za mene je to bilo poražavajuće, a onda sam shvatila da je satisfakcija u tome da, iako su možda sve ideje i smišljene, retko ko te ideje sprovodi u dela, pa zašto to ne bih bila ja?

– Kako se osećate kada znate da će ono, što ste danas očistili, sutra biti ponovo zaprljano i zagađeno?

Nemoćno. Očajno. Ali, ne dozvoljavam da me ta osećanja ophrvaju.To bi značilo da odustajem i da je uzaludno sve što radimo. A to nije cilj naše inicijative. Nema odustajanja. Živimo na višedecenijskim deponijama. Mi ih nećemo očistiti sve, ali možda ćemo učiniti da se prepozna značaj preuzimanja odgovornosti građana u odnosu prema životnom okruženju.

– Imate li nameru da svoj individualni aktivizam preusmerite u bilo koju formu organizovanja?

Na neki način, mi to već radimo. Do sada smo inicirali više događaja koji su obuhvatali i organizaciju istih. Jedan od događaja koji sledi je akcija čišćenja i pošumljavanja šume Lipik koja je pod zaštitom JP „Srbijašume“  na teritoriji opština Čukarica i Obrenovac. Sagledali smo sve aspekte i shvatili da je neophodno pošumiti teritoriju koja štiti najveće klizište u Evropi od kolapsa. Pored činjenice da živimo na klizištu i da se šuma nemilice seče i skrnavi otpadom, stoji i argument da se šume ne neguju na pravi način i da je velika verovatnoća da ćemo u narednih 10 godina potpuno devastirati jedino što nas štiti od klizanja u Savu.

Kada pričamo o organizovanju u smislu nevladinog sektora, to već zahteva ozbiljnu taktiku i dugoročniji plan delovanja, što je veoma teško kada imate stalno zaposlenje i troje male dece, u smislu vremenske ograničenosti. Međutim, ako se dogodi da lokalna samouprava, grad ili država daju podsticaj ovakvom vidu delovanja koji pomaže sistemu da se oporavi, u realnim okvirima i sa jasnim ciljevima, verujem da bismo krenuli tim putem, jer, na kraju krajeva, mi ostajemo u Srbiji i prinuđeni smo da reagujemo kako bismo popravili trenutno stanje koje vlada na polju zaštite životne sredine na svim nivoima.

Kako šira i uža (porodična) okolina reaguju na vaše aktivnosti?

Walking by the Earth aktivan je kao inicijativa već godinu ipo dana, iako naš angažman po pitanju zaštite životne sredine seže mnogo dalje u prošlost. Ako uzmemo samo period naših javnih aktivnosti, mogu da kažem da smo poprilično uspeli da dopremo do naših najbližih. Nismo potpuno zadovoljni, jer postoji komfor zona koju je jako teško iskoreniti kod starijih ljudi koji već imaju stečene navike. Pa tako, koliko god da objašnjavamo da je organski otpad nešto što ne bi trebalo da ide u komunalni otpad, reakcija izostaje. Preokrenuli smo taktiku i sad tražimo da nama ostavljaju organski otpad kako bismo ga odneli na naš kompost, ali ni to ne donosi previše učinka. No iz zadnjeg primera, tokom spremanja zimnice u kojoj su učestvovale četiri generacije, da li zbog našeg prisustva ili iz iskrene želje, sav organski otpad je odložen na komposište u dnu bašte. To nam je dalo nadu da će i komfor zona vremenom ispariti, kao i PET boce, limenke i čist karton koji odlazi na reciklažu, a sve zbog našeg pritiska.

Definitivno je da otpor postoji. Kada to uvidite preko ljudi u svom bliskom okruženju, shvatite koliko je kompleksan zadatak uticati na lokalnu zajednicu i šire. Zato smo se odlučili da izađemo iz svoje zone komfora koja se odnosila na jedan deo naše privatnosti i pokrenemo inicijatiivu kojom se menjaju navike, ali i da se građani, koji to žele, aktiviraju i pomognu da menjamo svet.

Podelite