Zakonsko prilagođavanje bezakonju

Zakonsko prilagođavanje bezakonju

Intervju sa Dejanom Maksimovićem, aktivistom Ekološkog centra „Stanište“ iz Vršca

Dejan Maksimović rođen je 1972. godine, završio je Gimnaziju u Vršcu i fakultet veterinarske medicine u Beogradu. Radio je u veterinarskoj stanici u Banatskom Karlovcu, a zatim u opštinskom veću Vršca u resoru zaštite životne sredine. Od 2009. radi kao consultant u svojoj agenciji i kao saradnik Ekološkog centra “Stanište” iz Vršca. Bavi se planinarenjem i astronomijom.

U javnosti ste poznati po svom aktivizmu kroz delovanje u Ekološkom centru “Stanište”. Čime se bavi ova organizacija?

Ekološki centar „Stanište“ je nevladina, neprofitna organizacija, koju je u Vršcu 2007. godine osnovala grupa ekološki svesnih ljudi, sa ciljem unapređenja odnosa lokalnih zajednica prema životnom okruženju. Naročitu pažnju posvećujemo ekonomski nedovoljno razvijenim područjima, mladima i osetljivim grupama.

Za 12 godina rada, EC „Stanište“ sproveo je nekoliko desetina projekata iz različitih oblasti zaštite životne sredine i poljoprivrede. Od tema najvažnije su reforma lokalne politike zaštite životne sredine, finansiranje životne sredine i poljoprivrede, lokalno strateško planiranje (razvijene i usvojene lokalne strategije zaštite životne sredine u 10 opština i gradova u Srbiji, po metodologiji „Zelene agende“), upravljanje zaštićenim područjima prirode, upravljanje sporednim životinjskim proizvodima, očuvanje autohtone rase pčela, evropske integracije.

Sprovodimo istraživanja, iz kojih smo proizveli značajan broj dokumenata i publikacija – preporuke za poboljšanje politika, gotove predloge za izmene nekoliko zakona, analitičke članke za medije, više od 20 knjiga i studija, oko 30 TV emisija i multimedijalnih animacija, i mnoge druge. Cilj nam je da postanemo jedna od najvažnijih i najuticajnijih ekoloških nevladinih organizacija u Srbiji.

Tematika kojom se “Stanište” bavi je, sudeći po aktivnostima koje ste do sada realizovali, prilično široka i raznorodna. Šta je u fokusu vašeg angažovanja?

Najduže i najdetaljnije bavili smo se sistemom finansiranja zaštite životne sredine na lokalnom nivou. Smatramo da je budžet najvažniji instrument sprovođenja bilo koje politike, pa i politike zaštite životne sredine. Bez novca se ne može sprovesti nijedna politika, budžet je početak i kraj svih priča o bilo čemu, pa i o tome kakvu ćemo životnu sredinu imati. Sadašnji sistem je propisan Zakonom o zaštiti životne sredine još 2009. godine. Već 2010. godine počeli smo sa istraživanjima o tome kako se sprovode finansijske odredbe ovog zakona i koji problemi tu postoje. Vremenom smo se specijalizovali za tu temu, imamo najkompletnije podatke i najdublje urađene analize. Na jednom skupu je Siniša Mitrović, savetnik predsednika Privredne komore Srbije, koji je među prvima prepoznao naš rad, rekao doslovce da su naša istraživanja „bačena rukavica u lice državnoj administraciji“.

 „Stanište“ postoji već dosta dugo – kakva je društvena klima u kojoj funkcioniše,  od početka pa do danas?

Opšti društveni stav prema nevladinim organizacijama i civilnom društvu u celini, u Srbiji je još uvek i u priličnoj meri – negativan. Takav stav se vremenom nije značajno promenio na bolje, tako da u široj javnosti još uvek ne postoji dovoljno razvijena svest o značaju i ulozi civilnog sektora. Još uvek značajan deo javnosti ne razume čemu nevladine organizacije služe i gleda na njih sa podozrenjem. Sa druge strane, u našem društvu još uvek nije izgrađena kultura demokratskog odlučivanja, koja se ogleda u učešću građana u političkim procesima. Predstavnici političke vlasti još uvek osećaju potrebu da sve druge društvene faktore isključe iz procesa odlučivanja. U takvim okolnostima moramo da ocenjujemo rezultate naše, ali i drugih nevladinih organizacija u Srbiji. Prvenstveno zbog opisanog stava javnosti i ponašanja političara, civilno društvo nema onaj društveni uticaj kakav bi, po kvalitetu i rezultatima rada, mogao i morao da ima. Mišljenje nevladinih organizacija, ma koliko ono bilo utemeljeno, argumentovano i dobronamerno, donosioci odluka će veoma teško prihvatiti i u skladu sa njime doneti odluke. Da bi civilni sektor u Srbiji postigao opipljiv rezultat, potrebno je puno više vremena i napora nego u demokratski razvijenijim društvima i te činjenice su svesni i predstavnici inostranih donatora.

Evo konkretnog primera iz naše prakse. Istraživački tim EC „Stanište“ je sproveo sedam veoma ozbiljnih i utemeljenih analiza stanja sistema finansiranja zaštite životne sredine. Od 2010. godine tražimo dokumente od svih 145 opština i gradova i nakon analize ovih dokumenata pišemo argumentovane preporuke. Godinama ukazujemo na nedoslednu primenu zakona, na veoma raširenu praksu nenamenskog trošenja novca od „ekoloških“ naknada, zbog koje građani trpe lošije stanje životne sredine od onog kakvo bi moglo da bude, ukazujemo na propuste u zakonskim procedurama koje čine organi vlasti. I najviši predstavnici Ministarstva životne sredine godinama javno hvale naš rad i dostignuća. Ali od svih preporuka i predloga koje smo uputili, još uvek ništa nije usvojeno. Čak su donete odluke suprotne onim koje smo zagovarali. Na primer, nakon našeg višegodišnjeg ukazivanja na nenamensko trošenje i nakon predlaganja mera u cilju iskorenjivanja ove prakse, izmenjen je Zakon o budžetskom sistemu i ukinut namenski karakter za skoro sve javne prihode, uključujući tu i prihode od ekoloških naknada. To je antologijski primer za pojavu koju možemo nazvati „prilagođavanje bezakonju“. Nismo u stanju da doslednom primenom zakona promenimo neko nepovoljno stanje, ali zato promenom zakona možemo to stanje legalizovati. Problem rešen!

Nije teško pretpostaviti da, baveći se ovom problematikom, nailazite na brojne prepreke?

Kada se radi o trošenju javnog novca, organi javne vlasti se u Srbiji često ponašaju kao da im se vadi zdrav zub. Niko ne voli da mu se čačka po tome kako se troši novac.

Prepreka zaista ima mnogo. Prvo je problem dobiti sve dokumente iz kojih uzimamo podatke za istraživanja. Moramo da šaljemo zahteve za informacije od javnog značaja na adrese svih 145 lokalnih samouprava. Više od polovine opština i gradova ne dostavlja dokumente u zakonskom roku, a protiv 15-20% opština svake godine podnosimo žalbu Povereniku za informacije od javnog značaja. Dešava se da samo na aktivnost sakupljanja dokumenata potrošimo 6 meseci. Sve se ovo može rešiti uspostavljanjem jedinstvene državne baze dokumenata.

Postoje sada već jasni trendovi smanjenja transparentnosti dokumenata, koji bi trebalo da su javni. Na primer, izveštaje o korišćenju sredstava fonda za zaštitu životne sredine najčešće ne usvaja isti organ lokalne samouprave koji je doneo program korišćenja sredstava (lokalna skupština ili veće), već opštinska uprava. Tako javnost može da sazna ponešto o tome šta vlast planira da uradi, ali gotovo ništa o tome šta je zaista sprovedeno i sa koliko novca.

Na kraju, rezultati istraživanja najčešće nisu povoljni i afirmativni po vlast. Mali broj medija je spreman da takve rezultate objavi, pa se javlja problem plasiranja rezultata u javnost.

Očekujem da će se u budućnosti odnos društva i vlasti prema civilnom sektoru promeniti na bolje. U tom kontekstu, očekujem da će se prava i puna potvrda vrednosti i važnosti ovoga što sada radimo tek dogoditi.

Podelite