Gde ja zagadih, ti produži…

Gde ja zagadih, ti produži…
Piše: Dejan Ignjić

Tokom marta jedan kratki video iz daleke nam Azije vrlo brzo je postao viralan na društvenim mrežama. Često se pojave takve pokretne slike, sukobljene ljudske bahatosti i još jače i lepše ekološke osvešćenosti.

Kratak opis filmića bi išao ovako: saobraćajna gužva, istočna metropola, automobili načičkani čekaju žurbu. Đubretar šeta između limenih zveri i sakuplja smeće. Jedan vozač je video zgodnu priliku i kroz prozor izbacio ostatke proždrljivog obroka. Čika u narandžastom je to ponizno pokupio, ali je naišao Supermen, zaštitnik nekad plave planete. Uzeo je kantu od radnika, sasuo đubre u kola mrzitelju prirode, nepoštovaocu tuđeg rada i nastavio svojim putem.

Lako, jednostavno, odgovorno, tako herojski. Svedoci smo da u našoj majčici državi na svakom koraku ima zagađičavača, agresivnih pojedinaca koji se vode mišlju “posle mene potop”, odnosno deponija. Ima li kod nas zelenih heroja? Naravno da ima, ali da je naš superjunak iz filma ovako nešto učinio u Srbiji, bilo bi mrtvih. Zašto? Zato što riba smrdi od glave i što sa svih mračnih medija stižu poruke da budemo zli prema neistomišljenicima, da je cool seći šumu, da si faca ako zagađuješ prirodu i da nema mesta polemici već je pesnica u glavu sistem vrednovanja.

Tata stoji s poznanicima na ulici dok sinčić pokušava da ubaci kesu đubreta u kontejner. Zamahnuo je jako i prebacio rupu za smeće, kesa je zveknula na trotoar. Šta je otac, njegov uzor i model ponašanja uradio? Nasmejao se slatko i hrabrio sinojka kako je ojačao. Otišli su. Đubre je ostalo na ulici. Lepo ga vaspitava, u duhu tradicionalnih, porodičnih vrednosti jer hranitelj zaista tako misli. Šta sam loše uradio? Doći će “lejkersi” pa će pokupiti, zato ih i plaćam.

Mama i odrasla ćerka sede na terasi. Visoko prizemlje. Merkaju kontejner ispred zgrade jer ih mrzi da izađu i bace đubre. Poletela je kesa. Od koša ništa. Pljusnula je pred auto, pa su prolaznici i vozač imali priliku da vide šta su ova dva stvora proteklih dana koristili i konzumirali.  Usledili su prekori okupljenih ljudi. Njih dve su uzvratile rafalom psovki, ušle u stan i spustile roletnu.

Srbija rules. Idemo dalje. Neko je bez blama, sasuo skoro kubik prerađenog motornog ulja u kanalizaciju. O, Bože, ima li te? Bezobrazan i nesvestan da izaziva katastrofu. Uništiće mali prečistač, zagadiće reku, pa će pustiti decu da se kupaju u istoj toj vodi. Nisam ja, komšija je.

Novi Sad je bio pomračen. Pojavio se, asteroidno velik oblak dima i prekrio nebo. Smrad, blaga gušenja, panika, neverica… Vatrogasci nisu znali gde gori. Koncentracija štetnih materija u vazduhu bila je čak četiri puta veća od već uobičajeno zagađene cifre. Dim se povukao, niko nije odgovarao, ne zna se odakle je došao, zvaničnici su ćutali, Novosađani zaboravili, inspekcija – šta to beše, nema našeg superjunaka.

Divljaci će nastaviti da pale trsku i strnjiku, da od drveta ne vide šumu, da besumučno zagađuju našu prirodnu i životnu sredinu. Oni koje plaćamo ih očigledno neće zaustaviti. Kad bi ih bar debelo kaznili, pa će orke same stati jer otrežnjenje po džepu je najdelotvornije.  Car je go, sistem je mrtav.

Autor je počeo da se bavi novinarstvom krajem prošlog milenijuma. Pisao je za Svet, Nezavisni, Dnevnik, Građanski list, Press, Istinomer. Uređivao je magazin za kulturu i turizam Novgo Sada „Anziskarta“. Trenutno je saradnik portala www.mojnovisad.com.

Podelite