Nepodnošljiva lepota postojanja

Nepodnošljiva lepota postojanja
Piše: Dušan Jafok Jakovljević

Kladim se da većina pratilaca (tako se to danas kaže, jel’da?) ovog portala poslednjih bar deset godina nije pričitala nijednu bajku. Čak i kad je za lektiru, nađe se na netu nešto skraćeno i već prepričano. Sa te strane, ja sam malo drugačije grešan. Neke, sad već  davne godine, umislio sam da je moje dete preraslo bajke, pa sam jedno malo brdo knjiga poklonio deci u komšiluku (koja su ih zaista i pročitala, pa je moj greh manji). Potom sam popio takvu kritiku da mi nije preostalo drugo nego da napišem sopstvenu. Al’ to nije ova. Ovo je prava bajka, starinska. Možda iz Zakavkazja? Onu prvu, nekom drugom prilikom.

U jednoj lepoj i velikoj zemlji živeo jedan bogataš. Imao je sve što poželi, sve što može da se zamisli. Pio je vino iz zlatnih čaša, konja je sedlao zlatnim sedlom. Imao je ko zna koliko dvoraca, letnjikovaca, vrtova, jezera, šuma, livada, vinograda, voćnjaka, konja, krava… Sve što bi mu na um palo, on bi kupovao. Imao je buljuk vernih slugu, harem sa stotinu žena (i stotinu tašti, al’ to nije tema) i mnogo dece. Tad nije bilo televizije, a i moglo mu se. Jednog dana, on pozove svog najvernijeg slugu. „Jako sam nesrećan“ požali mu se. „Ne razumem“, odgovori sluga „Da niste bolesni?“ Bogataš odmahnu rukom. „Neko vas je uvredio?“ ponovo upita sluga. Bogataš odmahnu glavom. „Delujete mi sasvim u redu, a opet, kao da imate neki veliki problem“ bojažljivo će sluga. Bogataš potvrdno klimnu glavom. „Mogu li vam nekako pomoći?“ Bogataš ponovo klimnu. „Onda nema problema“ oskoli se sluga i poskoči „Samo kažite kako, vaša reč je za mene zapovest!“ „Čuo sam“, zacvile bogataš, „da se u nekoj zemlji preko sedam mora i sedam gora, jednom bogatom čoveku, ne bogatom kao ja, ali ipak dovoljno bogatom, dogodilo nešto strašno. U san su mu došla tri demona: jedan iz reke, jedan iz šume i jedan iz polja. Demon iz reke mu se predstavio kao strašni kraken, imao je osam krakova debelih kao stoletni hrast. Tražio je da mu da trećinu svog bogatstva, inače će, ako ikada priđe reci skočiti  na njega i kracima mu vezati ruke na leđima, a noge oko glave. Onda će svi krakeni iz reke da igraju fudbal sa njim. Kad im je rekao da nikada nije igrao fudbal, rekli su, nema veze, ti ćeš nam biti lopta. Onda mu je u san došao drugi demon, iz šume. Ličio je na gorostasno čudovište sa glavom meduze i hiljadu lepljivih otrovnih krakova niz koje su mileli pauci. Tražio je da mu da trećinu svog bogatstva, jer, ako mu ne da, svu kosu, trpavice, dlake u nosu i ušima će mu pretvoriti u crve i gliste i oni će mu kopati po glavi i od njegovog mozga praviti sladoled kojim će hraniti strižibube. Onda je došao treći demon. Izgledao je strašno – glava kao ogroman čičak i prsti od kopriva. I on mu je tražio trećinu bogatstva, inače će mu noge zakopati u zemlju do struka i od usta napraviti vodoskok, a stomak će mu biti zmijsko leglo.“

„Pa to je strašno – uzviknu sluga – To je neverovatno! Šta ćete sad?“ „Imaš li neku ideju?“ upita bogataš. „Pomozi mi da se rešim ovog straha i postaćeš drugi najbogatiji čovek na svetu, odmah posle mene!“ „Hmmm“, obesi nos sluga razmišljajući brzo. „Ovako ćemo: vi ćete javiti caru da mene postavi za ministra. On voli zlato, pa će pristati ako mu napravite novu krunu, veću i lepšu od sadašnje. Ova mu je ionako ružna, a i izašla je iz mode, deluje nekako jeftino. Ja ću onda narediti da se poseku sve šume, sve reke strpaju u cevi i popločaju sve livade. Tako demoni neće moći da izađu i zauvek će ostati zarobljeni.“ Bogataš razmisli malo, pa pristade. „Nova kruna je jeftinije rešenje nego da mu dam pare“ pomisli u sebi.

Tako i bi. Bogataš naruči predivnu krunu kod zlatara Kartijea (to je vajda kurajber ovog potonjeg) i car postavi slugu za ministra. Pošto se privikao na nove okolnosti, ministar pozva svog kuma. „Idi, kod bogataša – reče mu – kaži da sam te ja poslao i da ti da milion zlatnika da posečeš šumu. Ja sam dogovorio sa ministrom iz susednog carstva da im prodam drvo, kod njih slabo raste“ Ovaj ode i posle par dana se vrati sa tovarom zlatnika. Ministar posla drvoseče i poseče sve šume.

Posle nekog vremena, on opet pozva kuma. „Idi kod onog bogataša i traži mu milion zlatnika da zatvorimo sve reke u cevi. Dogovorio sam sa onim ministrom da im prodamo svu vodu, oni nemaju ni kapi.“ Kum ode i posle nekoliko dana se vrati sa tovarom zlatnika. Ministar posla radnike i sve reke zatvoriše u cevi.

Prođe opet neko vreme i on opet pozva kuma. „Idi sad kod onog bogataša i traži mu milion zlatnika da popločamo sve livade“, reče mu. Kum ode i posle tri dana se vrati sa tovarom zlatnika. On posla radnike i popločaše sve livade. „Dogovorio sam sa onim ministrom da kupimo od njih kamene ploče, lepo ćemo zaraditi“.

Pošto je uradio sve što je obećao, ministar pozva kuma, sedoše u kočiju i pođoše da obiđu bogataša. „E, sad ćemo da vidimo ko je bogatiji“ gunđao je sebi u bradu i cerio se sa kumom, ispijajući vino. „Živelo dobro vino“, vikao je dok su mu se obrazi rumeneli. Kako je put odmicao, sunce je neumoljivo pržilo i u kočiji je postajalo sve toplije. Posle nekog vremena, on reče kočijašu „Stani u neki hlad, pomrećemo od vrućine“. „Nema hlada“, odvrati kočijaš, svo drveće je posečeno. „Stani onda na neki potok, da ne pomremo od žeđi“ reče ministar. „Nema ni potoka, sve je zacevljeno“ doviknu kočijaš. „Teraj onda brže malo“ reče ministar i kočijaš ošinu konje koji udariše u laki galop. Kako je kočija brže išla, točkovi su udarali u kamene ploče, a kola su skakala kao sumanuta po neravnoj kaldrmi. „Eeeeej, lakše malo, izbićeš nam bubrege“ zapomagali su putnici, ali ih kočijaš zbog buke nije mogao čuti. Kočija je jurcala, a ministar i njegov kum su prvo lagano, pa sve više i više, gubili snagu i glas, uzalud dozivajući kočijaša. Vino su popili, a vodu nisu ni poneli. Padao je mrak i tešili su se da će im noćna svežina prijati. Međutim, kamen koji je svakog dana pržilo sunce nije se hladio, pa je u kočiji bilo kao u rerni. Konji su jurcali kao na reliju Dakar, bez znaka da će usporiti. Iscrpljeni i otupeli, ministar I njegov kum jedva su dočekali jutro ležeći jedan preko drugog na podu kabine. Pokušavali su da nešto kažu, da daju neki znak, ali bez uspeha. Konačno, nakon celog dana, kočija se zaustavi. Ministar, jedva živ, nekako se skotrlja kroz vrata. U magnovenju je video zgarište na mestu gde je nekada bio dvorac i raspala tela svuda unaokolo. Na jednom kosturu primeti debeli zlatni lanac i bogatašev prsten. Iznad njega se nadvi ogromna, zloslutna senka, nalik čoveku sa kapuljačom i kosom u ruci. S teškom  mukom pridiže glavu i poglada u pravcu sunca. Poslednje što je video bio je kočijaš. Imao je osam debelih ruku, prste od kopriva niz koje su mileli pauci i glavu meduze.

P.S. Želim da podelim sa vama jednu lepu priču, koju sam čuo od mog divnog druga Vlade Čeha: Znate li zašto je Sveti Stefan najlepše mesto na svetu? Zato što su ga gradila složna braća, vodeći računa da gradeći svoju kuću ne zaklone pogled i ne zasmetaju svom bratu.

Autor je rođen 1958. god. u Beogradu. Osnivač i direktor firme ENVI TECH d.o.o. ,osnivač i izvršni direktor NVO za popularizaciju ekologije „Ekosfera“ i izdavač istoimenog časopisa. Tokom 35-godišnje karijere učestvovao u izradi preko 1000 studija i projekata iz oblasti vodosnabdevanja, zaštite voda, prečišćavanja otpadnih voda, upravljanja otpadom i reciklaže. Suosnivač Centra za hazard i ekološki menadžment „Green LIMES“, Pokreta za ekološko delovanje „Hrast“, Unije ekologa „UNECO“ i NVO „UnBeSo“, nacionalni tim lider svetskog pokreta Let’s do it! i suorganizator Svetskog dana čišćenja. Autor i saradnik na izradi više stručnih publikacija. Autor slikovnica za decu „Čistanka – Hajde da pričamo o otpadu“ i „Vila Dunavka i Ekosferci“. Autor publikacije „Ekološki izazovi Srbije“. Projekt menadžer fakulteta za primenjenu ekologiju Futura.

Podelite