Energija iz otpada – realna briga ili prilika za ekološko-klimatsko-energetsku dobit

Energija iz otpada – realna briga ili prilika za ekološko-klimatsko-energetsku dobit

Korišćenje otpada kao alternativnog goriva je tema koja u javnosti Srbije izaziva oprečne reakcije. Od odobravanja i zagovaranja onih koji smatraju da je to rešenje odlično za smanjenje zagađenja otpadom, dobijanje energije, ali i kao saveznik u borbi protiv klimatskih promena, do protesta građana koji ne žele da se u njihovim sredinama nalaze ovakva postrojenja u strahu od zagađenja vazduha. Međutim, čak i najveći skeptici, suočeni sa hiper produkcijom otpada, sve većim količinama otpada na deponijama i u životnoj sredini, ne mogu da se ne zapitaju da li nam je ipak spaljivanje otpada u 21. veku neophodno kako bi ga se rešili, ali i iskoristili njegove pozitivne strane. Na kraju krajeva, korišćenje otpada u energetske svrhe jeste legitiman element hijerarhije upravljanja otpadom koji prethodi deponovanju, a to ne smemo zaboraviti.

Dok je u Srbiji korišćenje otpada za dobijanje energije tek u povoju, Evropska unija je dilemu da li su joj ovakva postrojenja potrebna davno rešila. U 22 države EU radi  155 postrojenja za dobijanje energije iz opasnog otpada i čak 497 koja kao alternativno gorivo koriste neopasan otpad iz domaćinstva, industrije i građevine.

U postrojenjima za kombinovanu proizvodnju toplotne i električne energije iz otpada završava otpad koji se ne može reciklirati bilo zbog tehničke nemogućnosti da se preradi u novi proizvod, ili komplikovanog i skupog procesa odvojenog sakupljanja što je preduslov za mehaničku reciklažu. Ova postrojenja, koja se još nazivaju i kogenerativna postrojenja ukoliko proizvode i električnu i toplotnu energiju, takođe, u tehnološkom smislu predstavljaju napredak u odnosu na klasične insineratore ili spalionice, koji samo spaljuju otpad, a ne proizvode energiju. Ova energija je lokalna, jeftina i doprinosi energetskoj sigurnosti i bezbednosti.

Deponovanje se u EU ne isplati

Podaci evropske agencije za statistiku Eurostat govore da su 2019. godine zemlje Evropske unije od ukupne količine komunalnog otpada 48 odsto reciklirali i kompostirali, 27 odsto su iskoristili za dobijanje energije, a 24 odsto je završilo na deponijama.

U Srbiji nedostaju tačni podaci, ali procena je da se preko 90% komunalnog otpada odloži na sanitarne i nesanitarne deponije, na kojima u značajnoj meri završava čak i u energetske svrhe upotrebljiv otpad iz industrije.

U zemljama EU na deponijama završi 24% otpada, u Srbiji preko 90%

Austrija, Belgija, Danska, Finska, Holandija, Nemačka i Švedska su lideri u EU po minimalnm količinama otpada koje deponuju, i u svim ovim zemljama taj procenat iznosi manje od 4 odsto. Dodatno na smanjene količina otpada koji se deponuje, pojedine zemlje, poput Austrije, zakonom su zabranili deponovanje otpada koji nije prošao neki oblik tretmana odnosno reciklaže Konfederacija evropskih postrojenja za energetski tretman otpada (eng. Confederation of European Waste-to-Energy Plants – CEWEP) navodi da je većina ovih država uvela zabranu deponovanja otpada i koristi otpad za dobijanje energije.

Iskustvo je pokazalo da bez uvođenja zabrane deponovanja, delimične zabrane u vidu ograničenja vrste otpada koji se može deponovati prema minimalnoj toplotnoj moći, ili bar takse na deponovanje, i u uslovima kada je odlaganje otpada na deponije jeftinije nego njegov tretman radi ponovne upotrebe za dobijanje novih proizvoda ili energije, gotovo je nemoguće sprečiti da otpad završava u životnoj sredini. Pri tom, ne treba zaboraviti da čak i sanitarne deponije imaju značajan negativan uticaj na istu kroz emisije gasova sa efektom staklene bašte.

Proizvodnja energije iz otpada u EU regulisana strogim propisima

U Evropskoj uniji korišćenje otpada za dobijanje energije je delatnost regulisana strogim i precizno definisanim propisima. Primenjuju se niske granične vrednosti emisija i drugi propisi EU Direktive o industrijskim emisijama.

Ovim propisima regulisan je širok spektar različitih emisija u vazduh, uključujući prašinu, azotneokside, sumpor-dioksid, 12 različitih teških metala, dioksine i druge organske zagađivače. Osim toga, postoje propisi za izdavanje dozvola, uslove rada, monitoring emisija, termički tretman opasnog otpada, tretman ostataka insineracije ili prečišćavanja dimnih gasova, obaveze izveštavanja, ekološku inspekciju, informisanje javnosti i još mnogo toga.

U Srbiji zakon usvojen, obezbediti doslednu implementaciju

Srbija je u značajnoj meri uskladila svoje zakonodavstvo u ovoj oblasti sa pravnim tekovima Evropske unije, što znači da zakon propisuje da postrojenja za dobijanje energije iz otpada takođe moraju raditi po najstrožijim ekološkim normama i da imaju najmanji mogući uticaj na životnu sredinu i stanovništvo uz primenu najboljih tehnologija.

Sa druge strane, da bi se obezbedilo razumevanje i trajno poverenje javnosti u samu tehnologiju, kao i monitoring i kontrolu rada ovih postrojenja, potrebno je učiniti značajan napredak, pogotovo u podizanju kvaliteta rada inspekcijskih službi, sistema za monitoring i obaveštavanje javnosti, ali i obezbediti adekvatno informisanje i učešće javnosti.

U nastavku serijala  „Srbija – od smetlišta do cirkularne ekonomije“ o korišćenju otpada za dobijanje energije razgovarli smo sa profesorom dr Vladimirom Pavićevićem, sa Katedre za inženjerstvo zaštite životne sredine Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu, Igorom Jezdimirovićem, predsednikom Udruženja Inženjeri zaštite životne sredine, i Helgom Štojber, stručnjakom za postrojenja za energetsko iskorišćenje otpada i starijim partnerom u austrijskoj konsultantskoj kući UVP.

Otpad koji ne može ili nije opravdano da se reciklira pogodan je kao alternativno gorivo

Igor Jezdimirović, predsednik Udruženja Inženjeri zaštite životne sredine na pitanje da li su Srbiji potrebna postrojenja za korišćenje otpada kao alternativnog goriva, odgovara da deo otpada koji danas stvaramo nije moguće reciklirati, niti ponovo upotrebiti, ali da on ima energetsku vrednost tako da je njegovo energetsko iskorišćenje sa tog aspekta opravdano. Međutim za iskorišćenje energestskog potencijala otpada, moraju da postoje adekvatna postrojenja koja imaju neophodne mere zaštite životne sredine i adekvatne deponije za skladištenje ostataka nakon sagorevanja.

Jezdimirović naglašava da bi u ovom slučaju pravilno korišćenje i zaštitu životne sredine trebalo da garantuju institucije koje kontrolišu takva postrojenja i naglašava da se nikako ne sme dozvoliti korišćenje kao energenata onih frakcija otpada koje se mogu ponovo koristiti ili reciklirati.

Profesor dr Vladimir Pavićević, sa Tehnološko-metalurškog fakulteta, pitanje opravdanosti insineratora u Srbiji doživljava kao teško, ali dodaje da ima brojnih primera da oni dobro rade, i dodaje da je to vrlo prihvatljivo rešenje ako se to radi kako treba.

Spalionica za neke vrste otpada, opasan, farmaceutski, hemijski, to Srbija, profesor ističe, ne može da izbegne.

„Kod nas se zaoštrava pitanje izvoza otpada koji se zatim energetski tretira u inostranstvu, jer firme čekaju na izvoz po nekoliko godina, a možda se i zabrani uvoz u te zemlje narednih godina. Zato izvoz nije rešenje i najboje da imamo neko domaće postrojenje“, navodi Pavićević.

Ovde bi trebalo spomenuti probleme koje je Srbija imala sa industrijskim opasnim otpadom jer je bio ilegalno zakopavan ili uskladišten. O štetnim posledicama ovakve prakse nema potrebe da se puno priča. A, razlozi su nepostojanje kapaciteta za reciklažu i energetsko iskorišćenje u zemlji, skupe usluge zbrinjavanja u inostranstvu, ali i loš rad inspekcijskih službi i svesna namera firmi da na ovaj način uštede.

Pavićević ističe da Srbija ima potrebu da se njen otpad tretira, a jedan od načina je da se od njega dobija energija. Srbija bi, dodaje, trebalo da ima jedan insinerator za opasan otpad, za ono što ne može da ide u komunalni otpad, kao i za deo industrijskog otpada.

Energetsko tretiranje otpada je jedna od alternativa o kojoj moramo da razmišljamo

„Energetsko tretiranje otpada je jedna od alternativa o kojoj moramo da razmišljamo. Od toga je bolja i prevencija, i reciklaža, ali je ono bolje od deponovanja, koje je u Srbiji najzastupljenije, a najgore je za životnu sredinu. Kada se insineratori vode kako treba nisu pretnja za zdravlje“, poručuje on.

Pavićević naglašava da o temi iskorišćenja otpada za dobijanje energije mora da se otvori ozbiljna javna rasprava.

Stručnjak za postrojenja za korišćenje otpada za dobijanje energije Helga Štojber i stariji partner u austrijskoj konsultantskoj kući UVP, potvrđuje da je za određene vrste otpada spaljivanje najbolji način tretiranja, tehnološki, ali i u pogledu maksimalne zaštite zdravlja ljudi i životne sredine.

Na primer, kako kaže, infektivni bolnički otpad se u potpunosti sanira tokom insineracije, pošto se sve štetne supstance i organizmi, uključujući bakterije i viruse, termički uništavaju.

Opasan otpad se može uništiti u insineratorima

Drugi primer je opasan otpad koji sadrži organske opasne materije, kao što su dioksini i furani, koji se mogu uništiti u insineratorima.

Kada se govori o prednostima insineratora, poslednjih godina stručnjaci naglašavaju da bi trebalo uzeti u obzir i njihov kratkoročni doprinos u sprečavanju klimatskih promena. Naime, kada se otpad odlaže na deponije, njegove organske komponente (hrana, drvo, papir, karton) se razlažu  u atmosferu i emituju metan, gas sa efektom staklene bašte koji je dvadeset puta štetniji za klimatske promene od ugljen-dioksida koji nastaje u procesu spaljivanja ovog otpada.

U prvim godinama, metan je čak i do 80 puta potentniji u odnosu na CO2, s tim da se metan nakon 12 godina razgrađuje, a kod CO2 taj proces je znatno duži – oko 50% emitovanog CO2 razgradi se u atmosferi u roku od 30 godina, narednih 30% nestaće iz atmosfere u narednih nekoliko vekova a preostalih 20% ostaje u atmosferi hiljadama godina.

Energetska kriza kao podsticaj za korišćenje otpada kao energenta

Više saznajte na portalu Balkan Green Energy News

Autor: Balkan Green Energy News

Podelite