U ambalaže za reciklažu stavili smo GPS trakere i pratili njihovo kretanje na teritoriji Beograda. Šta je otkrio ovaj mali eksperiment?
Nakon jednog dugog, prednovogodišnjeg dana na poslu, odlazim u prodavnicu i kupujem flašu kisele. Nakon što je popijem, kao savesna građanka, bacam je u malu uličnu kantu za reciklažu blizu svoje kuće.
Ali ovaj put sam uradila još nešto. U flašu sam sakrila GPS traker koji će mi razotkriti njenu sudbinu. Gde će završiti moja flaša kisele: na deponiji, u reciklažnom postrojenju ili negde sasvim treće?
Gradska čistoća iz Beograda tvrdi sledeće:
„Proces prikupljanja i transporta reciklabila se vrši putem namenskih transportnih vozila sa lokacije prikupljanja do reciklažnog centra – Pogona za prikupljanje i promet sekundarnih sirovina na dalji tretman sortiranja i baliranja.”
Ono što bi, prema birokratskom rečniku nadležne službe, trebalo da usledi nakon što otpad napusti reciklažne kante jeste tzv. sekundarna separacija, koja se na teritoriji Beograda jedino vrši u sortirnici u Višnjičkoj ulici. To nam je potvrđeno i u telefonskom razgovoru sa Pogonom Gradske čistoće Čukarica.
Ali upravo je sekundarna separacija korak do kog nije stigla moja flaša.
Naime, postavljeni GPS traker završio je na Vinčanskoj deponiji. Kada god sam mogla, pratila sam aplikaciju WINNES GPS na svom telefonu koja prikazuje njegovu rutu. Prvog dana, 26. decembra, GPS traker lutao je mojim naseljem, verovatno u kanti sa točkovima ili vozilu komunalnih radnika, da bi se dva dana kasnije, preko Ceraka, Košutnjaka i Mitrovog brda – maltene sedam gora i nekadašnjeg Panonskog mora – zaputio ka Vinči gde je posle nekoliko dana i nestalo signala.
Više o rezultatima ovog eksperimenta pročitajte u tekstu autorke Jelene Kozbašić na portalu Klima101