Pravilna transpozicija evropskih direktiva i dosledna primena zakona kao prvi korak ka korišćenju energije iz otpada

Pravilna transpozicija evropskih direktiva i dosledna primena zakona kao prvi korak ka korišćenju energije iz otpada

Intervju sa Biljanom Grbić, pravnim savetnikom u Energetskoj zajednici

Energetska zajednica već 15 godina deluje na energetski sektor Srbije, kroz kontrolu usklađenosti nacionalnog zakonodavstva sa evropskim zakonodavstvom i to u oblasti energetike i zastite zivotne sredine.

Medjutim, prosečan građanin Srbije nije dovoljno upoznat sa ulogom Energetske zajednice i na koji način ona utiče na kreiranje regulatornih politika. Kao pravni savetnik angažovan od strane Sekretarijata Energetske zajednice u Beču , idealna ste osoba da nam približite delovanje Energetske zajednice, ali i to na koji način Srbija učestvuje u njoj?

Potpisivanjem Ugovora o osnivanju Energetske zajednice u Atini 2005. godine, ugovorne strane, među kojima je i Srbija, su se obavezale da prenesu evropske tekovine o energetici i zaštiti životne sredine u nacionalna zakonodavstva. Sekretarijat kontroliše usklađenost nacionalnog zakonodavstva sa evropskim propisima, pruža podršku ugovornim stranama prilikom izrade nacrta propisa, ukazujući na neusklenosti propisa sa evropskim propisima. Takođe, Sekretarijat ima i mogućnost da pokrene prekršajni postupak protiv ugovorne strane ukoliko postoji kršenje obaveza koje su preuzete, npr. neusklađivanje nacionalnog zakonodavstva. Ono što bih naročito ispromovisala je letnja škola Energetske zajednice koja se održava u nekom od evropskih ili gradova ugovornih strana, traje sedam dana i namenjena je za mlade stručnjake u predmetnim oblastima. Ističem naročito ovaj program Energetske zajednice, jer misilim da je odlična prilika da se mladi iz Srbije upoznaju sa evropskim tekovinama o energetici, da se povežu sa kolegama i da to znanje donesu u Srbiju. Nažalost, na Pravnom fakultetu se ove oblasti ne izučavaju uopšte ili nedovoljno.

Napustili ste Ministarstvo rudarstva i energetike, pa i Srbiju da biste nastavili karijeru u Energetskoj zajednici u Beču. Koliko je to bilo izazovno za pravnog stručnjaka koji dolazi iz Jugoistočne Evrope? Koliko naše domaće zakonodavstvo u oblasti energetike prati zakondavstvo Evropske unije i koje su to ključne transformacije koje nam predstoje, pogotovo u oblasti korišćenja obnovljivih izvora energije, da bi Srbija bila tamo gde je danas Austrija?

Svakako je odlazak u Beč bio izazov. Ono što sam ponela u Beč iz dotadašnjeg sedmogodišnjeg radnog iskustva u Srbiji je poznavanje naše državne uprave, javnih preduzeća, energetskog sektora, sudskog i upravnog postupka, ali i evropskog i međunarodnog prava, što se odlično uklopilo u ono što je Sekretarijatu potrebno.

Sa novim setom zakona koji se najavljuje, Srbija će svakako biti bliža evropskim propisima. U oblasti OIE u Srbiji se očekuje usvajanje prvog zakona o OIE, koji će omogućiti organizovanje aukcija za dodelu subvencija za proizvodnju električne energije iz OIE, što je svakako veliki pomak za Srbiju. Za ovu godinu je najavljeno i usvajanje nacionalnog integrisanog plana za klimu i eneretiku koji bi trebalo da na integrisan način postavi ciljeve za 2030. godinu i propiše mere u oblasti obnovljivih izvora energije, energetske efikasnosti i klimatskih promena.

Jedan od sektora koji promoviše EU Direktiva o obnovljivim izvorima energije – RED II iz 2018. godine, koja je deo Čistog energetskog paketa, je sektor grejanja i hladjenja, uključujući i daljinsko grejanje. U Direktivi se po prvi put postavlja cilj za sektor grejanja i hlađenja, koji treba da poveća udeo OIE za 1,3 procentnih poena na godišnjem nivou, a sektor daljinskog grejanja treba da doprinese za 1 procentni poen. Istovremeno se po prvi put u evropskom pravu uvode odredbe koje se odnose na pristup treće strane distributivnoj mreži daljinskog grejanja, što omogućava da nezavisni proizvođači proizvode toplotnu enrgiju iz obnovljivih izvora, što ne znači da toga nije bilo u praksi, ali se po prvi put postavlja pravni okvir. Takođe, stavlja se u fokus potencijal otpadne toplote koja se takođe može koristiti u daljinskom sistemu. Na primer, u Strategiji Evropske Unije o integraciji energetskih sistema kao izvor otpadne toplote se naročito ističe otpadna toplota iz industrijskih postrojenja, ali i data centara koji proizvode velike količine otpadne toplote. Na ovaj način se primenjuju principi cirkularne ekonomije.

Srbija ima najveći sistem daljinskog grejanja na Zapadnom Balkanu sa oko 60 aktivnih sistema, i taj potencijal se može iskoristiti za veću integraciju obnovljih izvora energije. Trenutno se u daljinskom sistemu Srbije koristi mahom gas, oko 74%, ugalj oko 15%, mazut nešto manje od 11% i OIE sa samo 0,4%. Ono što očekuje ugovorne strane je i uvođenje naplaćivanja emisija ugljen dioksida, što će i uticati kako na cene električne energije, tako i cene daljinskog grejanja. U tom smilsu bi naše nacionalne i lokalne vlasti, uz dijalog sa toplanama trebalo da planski podrže integraciju obnovljivih izvora energije u daljinske sisteme grejanja.

Ja sam, kao neko ko je radio u ovom sektoru, inicirala projekat Heating and Cooling Network in the Energy Community i trenutno radimo na razvoju ovog projekta. Ciljevi projekta su da pružimo podršku i promovišemo integraciju toplotne energije iz OIE.

Grad Beč je godinama prvi na svetskoj listi najboljih gradova za život. Sigurno je važan faktor ove prestižne titule i način na koji upravlja komunalnim uslugama. Na koji način su Bečlije iskoristile potencijal iz otpada za rešavanje sistema daljinskog grejanja? Kako taj sistem funkcioniše i koji su benefiti korišćenja otpada za dobijanje energije? Kako vi kao građanka ocenjujete uspešnost ovakvog načina grejanja, da li je on ekonomičniji u odnosu na standardne vidove grejanja?

Što se tiče otpada, sistem sortiranja otpada je uveden još osamdesetih godina prošlog veka. Danas se isti sortira tako što u svakoj zgradi postoje korpe za papir i za tzv. ostali otpad. Kontejneri za staklo, konzerve, plastiku, bio-otpad, kao i za garderobu se nalaze na otpadnim ostrvima na ulicama na svakih dva tri ćoška. Baterije i električni otpad se mogu ostaviti po kutijama u prodavnicama, ili odneti na neki od punktova kojih ima po gradu. Ostali otpad koji se sakuplja u zgradama i koji se ne koristi za reciklažu, koristi se za proizvodnju toplotne i električne enrgije od strane gradskog preduzeća Wien Energi. Jedna od četiri spalionice je poznata spalionicia – Spittelau koja je prvi put sagrađena početkom sedamdesetih godina prošlog veka, koja je usled požara bila delimično uništena, ali je rekonstruisana i ponovo puštena u rad 1992. godine. Kako stoji na sajtu Wien Energi, emisije iz spalionice Spittelau su za 90% ispod dozvoljenih granica.

Oko 60% komunalnog otpada u Beču se koristi za proizvodnju energije, oko 23% se reciklira, oko 10% se kompostira. Jedan od projekata koji se skoro razvio je korišćenje otpadne toplote iz klima uređaja koje su postavljene u Međunarodnom poslovnom centru, gde i Ujedinjene nacije imaju kancelarije. Otpadna toplota se koristi i iz proizvodnje poznate kompanije slatkiša Manner, čime se toplotom snabdeva 600 domaćinstava. Time se smanjuje upotreba fosilnih goriva i smanjuju se emisije, a cilj Wien Energi je da u potpunosti pređe na čiste izvore do 2050. godine.

Koliko je upotreba otpada kao alternativnog goriva štetna po životnu sredinu – da li se ovo pitanje postavlja u Austriji ili su tehnologije i sistem kontrole takvi da to njene građane ne brine? Šta su preduslovi kada je u pitanju zakonska regulativa da bi se uspostavio efikasan i bezbedan sistem daljinskog grejanja iz alternativnih goriva?

Otpad se u Austriji sortira i reciklira i na kraju se spaljuje ostali otpad koji se ne može reciklirati, i time se poštuju i principi hijerarije otpada. To podrazumeva prvo prevenciju, ponovnu upotrebu i reciklažu a tek onda spaljivanje otpada i na kraju odlaganje na deponiju. Značaj principa hijerarhije otpada je istaknut i u Direktivi o obnovljivim izvorima energije koja zabranjuje dodelu državne pomoći za energiju proizvedenu iz spalionica ukoliko obaveze o sortiranju otpada nisu ispoštovane.

Kada je reč o industrijskim postrojenjima, uključujući spalionice i toplane, kao i svi drugi energetski projekti, pre izvođenja projekta potrebno je da se ispoštuju propisi o zaštiti životne sredine u vezi sa procenama uticaja na životnu sredinu. Nakon što se izgradi, granične vrednosti emisija koje su u slučaju spalionica i toplana propisane odredbama Direktive o industrijskim emisijama ne smeju biti prekoračene. Verujem da se poštovanje ovih propisa u Austriji ozbiljno kontroliše. Kod nas je prvenstveno potrebna pravilna transpozicija evropskih direktiva, a zatim i dosledna primena zakona od strane svih učesnika – vlasti, inspekcija, kompanija.

Podelite