LET THE SUNSHINE IN!

LET THE SUNSHINE IN!

Ponekad mi prijatelji kažu da živim u prošlosti i da je pred nama budućnost, pa, iako znaju da odavno živim buduće dane, podsećaju da na tu stranu treba da se okrenem. Onda oni odu i ja se upustim u duboka razmišljanja. A to ume da bude opasno. Poredim tu preživljenu prošlost i još nedoživljenu budućnost i ukapiram da nas u Srbiji budućnost beskompromisno vodi u prošlost! I tu zamalo da pobijem Ajnštajna! Jer, ta priča u ozbiljnim zemljama, ozbiljnim društvima i među ozbiljnim narodima, uglavnom slabo pije vodu. U to sam se uverio pre šest meseci u Institutu u Delftu, kada su me odveli da mi pokažu kanal za hidraulička ispitivanja (brodova, talasa itd) ispred koga stoji maketa broda „Srbija“, jednog od prvih koje su ispitivali u tom, najčuvenijem svetskom institutu. Meni stala knedla. Hoću d’umrem. Što od muke, što od stida. Mi takav isti, samo malo duži kanal imali u Institutu „Jaroslav Černi“ i radili ista takva ispitivanja, jednako uspešno. I? Onda? Oni njihov doterali, elektronika, zuje studenti okolo, rade istraživanja, sve kao apoteka. Ono naše (pokojno) godinama bilo leglo pacova i zmija i na kraju ga srušili! Jednu od tri takve laboratorije u Jevropi mi smo unakazili, jer nismo znali šta da radimo s njom?! I tad sam ukapirao šta je Desanka htela da kaže, kad je napisala „Zemlja seljaka na brdovitom Balkanu…“

E, sad isto to, samo malo drukčije. Ministar potpisao ugovore za regionalne deponije. Iskreno, bravo! Samo ne razumem šta smo čekali 25 godina. Ove jubilarne godine budućnosti našeg upravljanja otpadom, računajući od 1994. kada je izrađen prvi glavni projekat regionalne deponije i reciklažnog centra u Srbiji (za pet opština Pomoravskog okruga). E taj centar nikada nije izgrađen i sigurno neće ni biti. A taj projekat, urađen usred sankcija, ustvari je predstavljao prekretnicu u upravljanju otpadom u Srbiji. Drugačiji koncept, izazvao je promenu načina razmišljanja. Urađen je čak pre mnogih evropskih zemalja. Ali, kažu Srbi, petao koji rano kukuriče završi u čorbi. Tek, naša ekološka budućnost je u prošlosti. Što je bolje nego u čorbi, svakako.

Idemo dalje. Neko nam je kriv što se, dok ceo normalan i pametan svet sve svoje snage upire u zaštitu drage nam Planetice, utrkujemo ko će da poseče više stabala i zacevi više rečica? Nemam racionalan odgovor na to pitanje, sem da smo narod sa genetskom greškom. Pazite sad, predsednik/ca tamo neke opštinice će da uradi sve što mora i ne mora, da se zameri celoj opštini, komšijama, kumovima, prijateljima, samo da joj ne zamere iz partije da nije izvršila domaći zadatak. Usput će da se častiti stančićem u Beogradu. Ah, ta pusta želja za velikim gradom, glave će nam doći! I svi će sve zaboraviti, mir, mir, mir niko nije kriv, idemo, izbori, levi, desni, pravi, krivi, narandžasti, liht roze i sve iz početka. Nema šuma, nema reka, nema veze, legalizovaćemo.

Pogledam onomad sajt alibabe (bez 40 razbojnika). Onako, tek da vidim koliko koštaju fleksibilni solarni paneli. A tamo, kao na vašaru u Šapcu iljadu-devetsto-sedamdes-osme! Nema šta nema. Od samolepljivih, do čvrstih, velikih, malih, onih što se lepe na staklo kao folije… sačuvaj Bože! A onda mi na nekom od TV kanala pokažu stadion PSV-a u Holandiji i kako su uveli LED rasvetu i uštedeli preko sto hiljada evara po jednoj utakmici. Pa da l’ je ikom palo na pamet, da ako omogući narodu da kupi solarne panele uz jeftine kredite i subvencionira LED rasvetu, da će da uštedi toliko struje da će izvozom da zaradi više nego muvanjem sa naponom, snagom, računima? Nije, naravno. Trk u prošlost po pamet, budućnost ne može da čeka!

Pita me neki dan jedan prijatelj o cirkularnoj ekonomiji. Kaže, ti se time baviš, objasni mi malo. Ja počnem da mu objašnjavam i dođem do naše omiljene teme, otpadnih voda, tj. fekalija (eto, fin sam, da me ne ogovaraju). Objasnim mu kako se tamo negde u Danskoj ljudi u nekom selu greju od svojih WC-a (koji nisu čučavci, a nisu ne Versaće), a preostalu materiju koriste kao đubrivo. I zapenio ja da mu objasnim, a on kaže, ovim rečima, ovoga mi krsta, „tačno sam znao“, kaže „da je to sranje“! Kad ga ne ubi, onako debelog!

Ali se onda meni upali lampica! Eureka! dreknem k’o Arhimed u kadi. Nije, bato! Da je sranje, to bi značilo da nam usrana prošlost stvara usranu budućnost, a to, filosofski gledano, nije tačno. Naprotiv! Usrana prošlost donosi nam čistu budućnost, pod uslovom da fekalije odu na pravo mesto. U bioreaktore, na primer, pa na njive. Bioreaktor nam tu dođe kao popravna ustanova, a njive nam ionako zvrje prazne. Zašto na njima ne bi gajili, na primer, cveće, ako nam već čičak i koprive nisu zanimljivi. Ili glog, na primer, zašto da ne?

Tako da, dragi moji, prošlost ima budućnost, ako nisi komarac kojim sam upravo uflekao zid. Za njega, vreme je stalo. Promenio je agregatno i energetsko stanje. Ne pomaže ni Ajnštajn. Samo mrtav komarac je dobar komarac.

Dakle, svetlošću iz prošlosti osvetlimo budućnost! Šta treba čoveku da bi otkrio nove puteve i nova znanja? Svetlost! Pa neka bude – Svetlost!

Uživajte u čarima leta i, kad vam jave da će temperatura preći 40 i da je UV zračenje najveće do sada, stetite se šta vam je misija. Širite znanje. I ne zaboravite starog Konfučija: Ko ne zna, a ne zna da ne zna – opsan je – izbegavajte ga. Ko ne zna, a zna da ne zna – dete je – naučite ga. Ko zna, a ne zna da zna – spava – probudite ga. Ko zna i zna da zna – mudar je – sledite ga.

A pošto je jul mesec rođenja Nikole Tesle, rođenja i odlazaka velikana moje mladosti, od kojih su mi neki podarili neke sate i dane svog života, bacite u predvečerje jedan viski, bez leda i pustite „Let the Sunshine in“ večnu temu iz „Kose“. Preletovu verziju. Atelje 212, 1968.

I vaša duša ima dušu

P.S.

Lepa pričica o Jovanu Cvijiću. Iako je dugo bolovao i kraj mu se bližio, svakodnevno je zapisivao svoje misli i svoje naučne teze. Poslednjeg dana života, pozvao je prijatelja, rekao mu da uzme njegovu beležnicu i olovku, jer sam nije mogao više da je drži. „Setio sam se nečeg, može biti zanimljivo“, rekao mu je, „Zapiši molim te, šteta bi bilo da se izgubi“.

Cirkularno, Živeli!

Podelite