Mani me se, lepa Nasto

Mani me se, lepa Nasto
Piše: Dušan Jafok Jakovljević

Evo da napišem još jednom, možda neko i pročita do kraja. A i nisam odavno, ništa pisao. Teška vremena, a ja težak tip, što rekao Đole. Pokojni. Odlaze moji, a i ja čekam na red. Evo, danas otišao Kornelije. Generacija 42. Ništa neprirodno, samo preuranjeno. Ili mi se samo tako čini. Etida. Svako od nas je, kad smo bili klinci, imao nekog matorog profu, komšiju, bakalina… Mator čovek, še’set pet, sedam banke gotov. Zreo za ilovaču. A kad umre, kažu, mlad čovek, a umro. A ja zašao u te godine, nikako se ne pronalazim ni u jednoj, ni u drugoj atmosferi. Tako isto i za temperaturu. Kad krene zima. Čekaš da otopli. Kažeš, danas će da bude toplo, deset stepeni. A leti? Danas zahladnelo, nije prešlo dvadeset dva! I tako redom. Ko će ljudima ugoditi? Da ne citiram brata Njegoša. Nemam gusle. A i da imam, n’umem da guslam. Ume Rambo i to je dovoljno.

’Ajmo malo o ovom silovanju zemlje i naroda geološkim istraživanjima u slavu rudnika (istraživanja u slavu vode, kao da su zabranjena, reče neko, rešiće nam probleme sa vodom Kinezi?! – koliko budalaština u par reči!)

Dakle, postoji nauka, bazna. Geologija. I postoji delatnost uz nju, rudarstvo. Celokupni razvoj čovečanstva i opstanak vezan je za tu nauku i tu delatnost. Kameno doba, gvozdeno doba, bronzano doba…industrijska revolucija… zlatno doba…  Postoje različita mišljenja, stavovi i interesi, ali jedno je sigurno – bez rudarstva ljudski rod bi još bio na nivou pavijana. Kad je čovek otkrio kako da dobije metal iz kamena, ubrzo je postalo normalno da upadneš na tuđu zemlju i kopaš. Posle se snašli još bolje – podjarmiš lokalce, nabiješ im lance i kugle i nateraš ih da kopaju rudu za tebe. Onda krenula matematika: daš im neku kintu, da ne krepaju od gladi, jer, ako krepaju, ko će da rudari? Dakle, oni su postali obavezan trošak. Tako je, valjda, bilo kroz istoriju. Jači slabijeg tlači, kaže Cane. Kad sam bio mali mislio sam da će u XXI veku biti normalno da interes jedne zajednice bude iznad interesa nekog drugog. Rastao u socijalizmu, pa kasno ukapirao igricu. Ali, ukapirao. Valjda!   Razumeo da interes lokalne zajednice ne može da bude podređen interesu nekoga ko toj zajednici ne pripada. Da interes države ne sme da bude suprotan interesu njenog naroda iil bilo kog njenog dela. U suprotnom, postavlja se pitanje, da li je država institucija ljudi ili su ljudi tu doseljeni da bi država mogla da funkcioniše? Sa ima ko da aplaudira političarima na svaku izgovorenu reč, ma kako pametna ili blesava bila? Onda se pitam, odakle su, bre, ti političari? Kad ono, odasvud! Neki iz sela, neki iz grada, neki ko zna odakle! Sve isto kao u državi! Znači, naši! Znači, nismo doseljeni radi države! Znači, napravili smo je! Znači, naša je! Ljudi! Naša je! A što je onda, ako je tak’a kak’a je, naša, razvaljujemo k’o bezdušni?

Vratimo se na lokalnu zajednicu. Svako od nas želi da njegov grad, selo, cela zemlja budu najbolji. To je legitimno. Put do vrha je zeznut, u to smo se uverili ’iljadu puta. Bar. Svako od nas zna to bolje od svakog drugog, jel tako? Pa, tu je caka! Sve sami sportski selektori, švaleri, ekspreti za vina, satove, automobile i sve ostalo! Neki su svoje dobro stavili ispred dobra svoje zajednice. I to je ljudski, zar ne? I nije strano. Možda ponekad na-strano, ali ljudski. Niko nije savršen. E, ali, da bi se lepe želje ostvarile potrebno je planiranje. Za to postoje institucije, stručnjaci i ljudi koji žive na nekom prostoru. Kada se usaglase želje, potrebe, mogućnosti i nužnosti, napravi se dugoročan plan, na 30, 50, 100 godina. Kažu da neki planiraju trista godina unapred! Naravno, kako se vreme menja, treba ažurirati i planove. Da li to funkcioniše kod nas? Uglavnom ne, jer planove donose i menjaju interesne grupe prema svojim potrebama. Ad-hok. Prema nečijem interesu. Tako je i sa rudarenjem. Zašto bi neko nekog pitao, ako se već dogovorio i maznuo kintu? A tu su paragrafi, pa… neka bude sve po zakonu… Koji ćemo malo da prilagodimo, nema veze, naši smo. A lokalci? Pa, rešićemo, majku mu, nismo džabe učili sve te tehnike ubeđivanja, manipulacije… Pa istorija čovečanstva se zasniva na prevari, majku mu! Dobro, ’ajd’ pitaćemo narod. Evo, pitamo: ako pitate ljude u Resavici, na primer, da li su protiv rudarenja, nećete dobiti isti odgovor kao kod ljudi u Mačvi. Šta to govori? Moramo pitati lokalnu zajednicu šta želi, a u međuvremenu praviti dugoročni plan razvoja. Ako se ne slažu, pitaćemo pošto imanje. Više-manje, ionako svi hoće u Beograd. Plati šta košta, samo neka ide. Milion, više-manje, kao da je važno!

Ili, da pojednostavim, da li nama treba rudnik litijuma? Sa moje tačke gledišta, ne. Ima mnogo razloga zašto. Mene ne pale demagogije zagovornika tog rudnika. Kao, sela su pusta, mladi odlaze itd. A litijum je, kao, naša nafta?! Paz’ da nije! Trt’ Milojka! A ko će da kopa tu „našu naftu“? Mladi koji su otišli? Ili čiče i babe kojima su dali dvajes’. trijes’ ’iljada za kuću i okućnicu? A od te „nafte“ treba da dobiješ tri posto! Samo ne znamo od čega. Dobićemo lipov, kao od Bora i Smedereva. I malo kiseline, usput. Malo u vazduh, malo u vodu, malo u ’ranu. Što i nije loše – nećemo da trošimo pare za sirće. A ja imam i drugo pitanje: a šta, ako mi, pitam, onako, hip(n)otetički, na primer, uložimo, recimo, sto miliona, da kažem, evara, u razvoj nečeg drugog? Na primer, poljoprivrede i prerađivačke industrije? Pa počnemo da prodajemo kečape i sireve, ajvare i sarme po belom svetu? Kako se to, onda zove? Da li bi tih sto miliona, sigurna radna mesta i dobra zarada zadržali, pa čak i vratili omladinu u sela? Da li bi pošten posao privukao kvalitetne investitore? Da li je, možda, slučajno što su stranci kupili „Bakinu tajnu“ i čips za ogromne pare? Ili je slučajno da Rauh puni sokove u Srbijici? Naš problem je izgleda što jedni hoće da betoniraju Planetu, a drugi bi da se vrate u pećine. Ne biva, bvaćo Svbi i sestve Svpkinje, ni jedno ni drugo. Hajde da ohladimo glave, pa da se presaberemo i nađemo rešenje. Da razmenimo misli i dogovorimo šta ćemo i kako. Samo tako može. Koliko je to teško u vremenu neokolonijalizma u kome živimo? Mnogo teško! Ali nije nemoguće.

E, sad, malo i ono drugo. Da li možemo trentuno da pređemo sa uglja na drugi energent? Naravno, ne. To, svakako, ne znači da treba da se rudari kao u XVI ili XIX veku, već u skladu sa svim propisima i merama zaštite. Da li propisi i mere postoje? Da. Da li se poštuju? Ne sasvim. Da li ih treba pooštriti u korist građana? Naravno. Da li to košta? Košta. Ko će da plati takav razvoj? Korisnik, tj. narod. Da li treba odmah krenuti u zamenu svega što nas truje nečim manje štetnim? Treba. Ima još mnogo pitanja i odgovora. Postavite ih sebi i odgovorite na njih. Sami, pred ogledalom, gledajući sebe u oči. I, još jedno, veoma važno. Kako ćemo da iskorenimo korupciju? Tu je, čini mi se, koren svih zala. Srpski nacionalizam (kao i ostali balkanski) svakom protivniku vidi crno oko u glavi, samo je imun na korupciju. Ko mi da lovu, nije mi protivnik već prijatelj. Makar bio i esesovac, Šiptar, Hrvat, ciganin, grobar ili peder. To je naše najveće i neotuđivo pravo! Ne dam korupciju! Ako ne uzmem ja, uzeće neko drugi!

Pssst! Gase se svetla, zuji elektrika, kroz vazduh kruzi cista energija, gledam u pod, a pod se pomera pod nogama. E-dur mi izlazi iz svih celija… Johny B. Goode vrati se, sve ti je oprošteno.

 

Podelite