Ministar je živ, životna sredina je mrtva

Ministar je živ, životna sredina je mrtva
Piše: Velimir Cvejanov

Aforizam našeg cenjenog prevodioca i aforističara Svetislava Travice, pozajmljen za naslov ovog komentara, dovoljno govori sam za sebe…

Ipak, evo još jedne prilike da iznova, kada je u pitanju zaštita životne sredine, tinejdžerskim slengom rečeno – izneverujemo. Nismo oguglali, i dalje smo kadri da se zapanjimo, iako već (isuviše) dugo živimo u Apsurdistanu. Sveopšta kontinuirana inhalacija suspendovanim česticama raznog kalibra postala je i zvanično tema broj jedan. Ne od danas, niti od Danas, nego od juče, od srede. Tog dana i naš Predsednik se oglasio po tom pitanju, pitajući premijerku za junačko zdravlje ministra zaštite životne sredine. „Je l’ živ? Da se javi, kaže ljudima nešto“ – rekao je predsednik. I tu se negde krije i najveća zamerka na rad ministra – nema ga u javnosti, ne obraća nam se. Nije bitno šta će reći, bitno je da se pojavi i da priča. Da zuji od Pinka do Hepi televizije, sa presedanjem na RTS, i da kazuje ljudima nešto. Nije bitno šta. Po mogućnosti, što veće nebuloze, sledeći primere dobre prakse svojih kolega i njihovih saradnika. Na kraju krajeva, da se ministar ne bi mučio, Predsednik je odmah izneo i dijagnozu: „Vazduh je lošiji onoliko koliko nam je standard viši“, rekao je Predsednik.

A šta će biti sa nama za par godina, kada plate dosegnu najavljenih 900 evra? Hoće li preteći neko živ, ako zagađenje, po Predsednikovoj logici, nastavi da prati vrtoglavi rast standarda? Verovatno će, shodno tome, na institutima za lečenje plućnih bolesti kao terapiju pacijentima deliti najskuplje cigarete, jer – ima se, može se… Kao trešnja na šlag, došao je i krucijalni argument, koji po svojoj tragikomičnosti nadmašuje čak i suludu kandidaturu Beograda za zelenu prestonicu Evrope: „Hoćete zelenu energiju, a nećete male hidroelektrane?“

Konačno je neko prozreo staroplaninske i ine bande, koje su prozrokovale ovo zagađenje vazduha! Da smo lepo ucevčili sve reke i potoke, ne bi naše termoelektrane purnjale punom parom, vazduh bi bio čist i blagougodan, čak bi i magli bilo neprijatno da se spusti na nas.

Ministar zaštite životne sredine, da nam je živ i zdrav,  obratio se javnosti saopštenjem, u kome se navode i najveći izvori zagađenja, i moguća rešenja. Na kraju saopštenja, rečeno je da, od neophodnih 9 (devet) mera za rešenje problema, ministarstvo ima direktnu nadležnost za samo jednu. Šta bi bilo da ima nadležnost za sve? Uspeo bi da ih sprovede? Ne. Ne zato što ne zna šta treba raditi, nego zato što se moguća rešenja ne uklapaju u aktuelnu metodologiju vlasti. Na kraju krajeva, za sve te mere neko ipak  jeste nadležan, a svi ti nadležni sede u istoj vladi u kojoj i ministar Trivan.

Problem je u tome što niko od te ekipe nema petlju, a ni želju, da kaže da je stanje katastrofalno i da se ne može rešiti za godinu – dve. Niti za jedan mandat. Mada, nije problem u tome, Problem je u nama.

Podelite