Sitnica koja nedostaje

Sitnica koja nedostaje
Piše: Velimir Cvejanov 31.01.2018.

Talas vesti o otkrivanju nelegalnih skladišta opasnog otpada već više od mesec dana svakodnevno zapljuskuje Srbiju. Tabloidi naveliko proriču kancerogenu budućnost svih naših narednih pokolenja, a reagovala je i država. Ministar Goran Trivan je detektovao uzrok naših problema u izjavi datoj Kuriru:
„Ako se ne varam, Srbiji je pre šest ili sedam godina bila ponuđena evropska donacija za izgradnju takvog postrojenja. Nažalost, nije došlo do realizacije tog projekta. Mi ćemo to pitanje ponovo pokrenuti sa nadležnima u EU, budući da smo kao država životno zainteresovani za izgradnju jednog takvog postrojenja.“ Optimistično gledajući – bolje ikad nego nikad. Aktuelna vlast je, posle pet ili šest godina šoka od propusta bivše vlasti, rešila da ponovo pokrene ovo pitanje. Da bi informacija bila potpuna, ministar je u istoj izjavi najavio i zašto problem neće biti rešen – potencijalno ugrožavanje nečijih ekonomskih interesa, nedostatak novca, nespremnost lokalnih zajednica, spremnost građana da svojim telima spreče izgradnju postrojenja za tretman opasnog otpada, itd…
Ako bismo bili realni, znali bismo da ni jedna vlast, makar bila oličena u kabinetu sastavljenom od dobitnika Nobelove nagrade, ne bi rešila problem nastao višedecenijskim neodgovornim ponašanjem. Čak ni za ceo mandat, ako to može da se desi u zemlji u kojoj se izbori dešavaju svake druge godine. Ako bismo bili i realni i iskreni, propust svake vlasti je taj, što svoje delovanje ne usmerava na pravi način na izvor problema – a to smo sami mi. Na primer, sigurno je da svaki treći ili četvrti vlasnik automobila ne menja ulje u servisu, nego to učini sam ili uz pomoć rođaka, prijatelja ili komšije. Gde završi tih nekoliko stotina hiljada litara ulja? Na podjednako neprikladnim mestima, kao što su ona koje su ovih dana detektovali inspekcije i BIA. Da li to znači da su svi ti vlasnici automobila kriminogeni i zli zagađivači? Pre će biti da ne znaju kako treba odložiti taj otpad, a onih par promila koji znaju, prosto nemaju mogućnost da postupe ispravno.
Svaka naša kućna apoteka, godinama brižljivo popunjavana zalihama, sadrži količinu raznoraznih opijata dostoju lager liste narkodilera srednjeg ranga u Majamiju. Brižni i odgovorni, kakvi jesmo, povremeno ažuriramo te zalihe, izbacujući lekove kojima je istekao rok trajanja. Naravno, pravac u kantu za otpatke. Opet, ne iz obesti, nego iz neznanja.
Da bismo bili odgovorni, moramo osvestiti činjenicu da je na drugom kraju odgovornosti – neodgovornost, praćena adekvatnom sankcijom. Od vlasti, ko god je činio, valjalo bi očekivati da nas prvo nauči kako se postupa sa otpadom, komunalnim, ambalažnim, toksičnim itd.., da nam omogući resurse za odlaganje tog otpada, a onda da nas kazni ili nagradi, u zavisnosti od našeg postupanja. Utopistički ovo zvuči, međutim, kada pogledamo malo šire, vidimo da postoje države, u kojima to funkcioniše, a zajedničko im je da su to – uređene, pravne države.  Biće da je to ta sitnica koja nam fali.

Velimir Cvejanov

Podelite