Cirkularna ekonomija u poljoprivrednoj proizvodnji

Cirkularna ekonomija u poljoprivrednoj proizvodnji

Cirkularna ekonomija, inovacija ili osvešćenje?

Piše: Ana Svilar, master zaštite životne sredine

Prema definiciji i principima cirkularne ekonomije održivost se zasniva na maksimalnom, racionalnom i ponovnom korišćenju resursa. Cirkularna ekonomija je buduća ekonomija, a odgovor je na rastuće potrebe čovečanstva koje moraju postati što održivije, te je zadnjih godina postala posebna ekonomska praksa. Zapravo od industrijske revolucije privredne delatnosti se posmatraju kao proces koji podrazumeva eksploataciju dostupnih prirodnih resursa, njihovu preradu, oblikovanje u finalne ili poluproizvode, distribuciju i upotrebu i, konačno, odlaganje. Takav model privređivanja je prepoznat kao „linearni model privrede“, u kojoj glavna paradigma glasi: uzmi – napravi/koristi – odloži. Sa napretkom društva i povećanjem standarda, koji se danas meri stopom BDP-a, paralelno raste i upotreba prirodnih resursa i energije. Dakle, u linearnom modelu ekonomije, nakon isteka „životnog veka” proizvoda, isti se dugo vremena odlagao na deponije.

U samoj proizvodnji, principi cirkularne ekonomije se zasnivaju na takozvanom regenerativnom sistemu upotrebe proizvoda. U njih su minimalno uloženi resursi, energija, imaju minimalnu otpadnu vrednost, kao I smanjenu emisiju štetnih gasova u toku njihovog stvaranja. Dakle to su proizvodi koji su napravljeni kako bi njihov vek upotrebe bio dug, proizvodi koji su održivi i teže da nemaju negativan uticaj na životnu sredinu. Oni mogu biti popravljani, redizajnirani ili reciklirani i na taj način ono što je u njih uloženo u vidu resursa, materijala, energije ili pri upotrebi, nema negativan uticaj na životnu sredinu i ekosisteme.

Poljoprivreda kao zagađivač

Korišćenje resursa kroz održive principe u poljoprivredi je naročito poželjno iz više razloga, a prvi i osnovni je činjenica da je poljoprivredna proizvodnja sa 9.58% u udelu ukupne emisije gasova sa efektom staklene bašte, jedan od najvećih zagađivača na planeti.

Slika 1. Udeo različitih poljoprivrednih delatnosti u emisiji GHG (%)

 

Delatnosti i tehnologije koje se primenjuju u poljoprivrednoj proizvodnji, od korišćenja hemijskih sredstava u povrtarstvu, voćarstvu i ratarstvu, pa sve do emisije metana u stočarskoj proizvodnji predstavljaju izvore velikog dela zagađenja voda, zemljišta i vazduha. Sa druge strane, poljoprivreda je vrlo pogodna za prevođenje u principe cirkularne ekonomije, odnosno većim delom svojih proizvodnih tokova ona i funkcioniše na taj način. Međutim, neophodno je ulaganje kao i dodatni napori, kako bi se jedan model intenzivne poljoprivredne proizvodnje preveo u cirkularni princip.

Poljoprivreda kao delatnost vrlo negativno uticajna na životnu sredinu upravo zbog kruženja zagađujućih materija kroz ceo proizvodni sistem od zemljišta, izvorišta, kroz lanac ishrane, sve do čoveka, te je u ciklusu proizvodnje vrlo bitno uspostaviti sistem i kontrolu korišćenja svih inputa, kao i poštovanje principa cirkularne ekonomije.

Slika 2. Princip prenosa polutanata kroz zemljište i vodu.

 

Energija potrebna u poljoprivredi i ona koja nastaje iz poljoprivrede

Korišćenje energije u poljoprivredi, naročito energije iz fosilnih goriva je na veoma visokom nivou. Stoga treba intenzivno uspostavljati nova rešenja i tehnologije, koja će zameniti postojeća i na taj način ostvariti značajne uštede resursa i smanjiti negativne uticaje i emisije. Procenjuje se da u USA svake godine propadne oko 20 biliona dolara vredna biomasa iz poljoprivrede koja može biti iskorišćena za proizvodnju zelene energije. U zemljama u razvoju i zemljama koje imaju nizak tehnološki razvoj su ti gubici još veći.

U zemljama razvijenog tehnološkog nivoa sve češće se dešava da se u okviru srednjih farmi postavljaju mini digestori u kojima kao sirovine za proizvodnju energije koriste biomasa iz samih procesa proizvodnje pomenutih farmi. Na taj način biodigestori postaju integrisani u sam ciklus proizvodnje, a procenjuje se da prosečno voćarsko ili ratarsko domaćinstvo, uz svega 10 grla goveda mogu da iz digestora koji je optimalan na veličinu gazdinstva, obezbede čak do 70%električne energije potrene za godinu dana rada na farmi.

U svetu se razvijaju i mnogi modeli za korišćenje metana iz stočarske proizvodnje, pa tako možemo naći podatke o veoma inovativnim prototipovima sistema za prikupljanje gasova iz samih objekata u kojima životinje boravi, kao i mnogim drugim inovativnim pristupima u smanjenju GHG.

Velike količine organskih otpada su još jedna stavka koji poljoprivredu mogu učiniti bližom održivosti, jer takvi otpadi mogu biti korišćeni u proizvodnji komposta ili glistenjaka. Primena komposta u povrtarstvu ili ratarstvu može značajno da unapredi proizvodnju jer pre svega redukuje korišćenje veštačkih đubriva, time i energiju potrebnu za tu vrstu agrotehničkih mera. Takođe, primena komposta obezbeđuje i veće prinose, o čemu je urađen niz studija na Univerzitetu u Vašingtonu, USA, koje govore da se prinosi u proizvodnji žitarica mogu povećati za do 14%.

Primer dobre prakse u ponovnom korišćenju otpada iz proizvodnje te korišćenje komposta je korišćenje iskorišćenih podloga za uzgoj pečuraka, gde se podloge upravo koriste za kompostiranje i ponovnu upotrebu reszrsa.

Cirkularna upotreba vode u proizvodnji hrane

Upotreba vode, kao resursa je ogroman problem i racionalizacije su neminovne u svakom obliku organizovanja, u zatvorenim i otvorenim sistemima, u hidroponicima ili klasičnim zasadima, a za šta postoje šeme upotrebe, kao i sistemi koji racionalizuju potrošnju.

Naročito značajna je recikulacija vode, odnosno upotreba iste u integrisanim sistemima kao što su akvaponici ili hidroponici.

Hidroponija i akvaponija je jednostavno rečeno proizvodnja određenih voćnih vrsta, povrća, mikrogrinsa ili začinskog bilja, ali bez upotrebe zemlje kao supstrata za rast. Biljke se gaje isključivo na vodenim površinama, a iz vode usvajaju sve potrebne materije za rast i razvoj. Razlika u hidroponici i akvaponici je ta što u ovoj tehnologiji uzgoja na vodenim površinama učestvuju i riblje vrste, poput šarana, pa ribe i biljke koristeći vodu kao isti medijator, žive i razvijaju se u simbiozi. Organizacijom hidroponije ili akvaponije, ne samo da se štedi voda, koja možebiti iznova upotrebljena u sistemu ili van sistema, štede se i površine zemljišta, koje je takođe prirodni resurs koji može biti iscrpljen.

Slika 3. Akvaponija

Konvertovanje ka održivosti u poljoprivrednoj proizvodnji

Vrlo je bitno da se u sektoru intenzivne poljoprivredne proizvodnje, kao i prerade primarnih poljoprivrednih proizvoda intenzivno radi na cirkulaciji resursa i materijala, jer sa povećanjem broja stanovništva, raste i potreba za hranom, što daje dodatan podstrek za iznalaženje rešenja koja koriste resurse na najbolji mogući način.

Cirkularna ekonomija u Srbiji je novi pojam. Javnost se tek upoznaje sa principima i primerima ovog progresivnog pristupa. Ono što je sigurna činjenica je potencijal razvoja cirkularne ekonomije u poljoprivrednoj proizvodnji Srbije velik, jer je podizanje infrastrukture u poljoprivredi u toku, uz pomoć predpristupnih fondova Evropske Unije, kao i nacionalnim programima. U tom smislu ključnu ulogu imaju nacionalni standradi i propisi koji se tiču zaštite životne sredine i kontrole proizvodnje, koji moraju biti usaglaašeni sa principima cirkularne ekonomije.

Autorka teksta je master zaštite životne sredine, stručni saradnik u Green Mind Consulting, trener iz oblasti održivog agrara i zelenog preduzetništva na GEAR, stručni konsultant na implementaciji projekata biogasnih sistema, borac za očuvanje prirode i obrazovanje nove generacije zelenih lidera.

*Tekst je objavljen u okviru projekta „Od otpada do resursa“ koji realizuju Inženjeri zaštite životne sredine uz podršku Ministarstva zaštite životne sredine. 

Podelite