Kako uspostaviti sistem upravljanja otpadnim uljima

Kako uspostaviti sistem upravljanja otpadnim uljima

“ Samo jedan litar motornog ulja može da zagadi million litara vode “
„ Produkti sagorevanja otpadnog ulja su otrovni i opasni po zdravlje čoveka i životnu sredinu“

„ Oko 10,000 tona otpadnih ulja završi u rekama, zemljištu i deponijama“
„ Odlaganje otpadnih ulja niko ne kontroliše“
„ Upravljanje otpadnim uljima u Srbiji nije rešeno“…..

Ove fraze i naslovi su ponovljeni bezbroj puta i nažalost istiniti su.
Otpadno ulje mineralnog i sintetskog porekla predstavlja izuzetno opasan otpad i kao takvom mu se u svim zemljama EU ( i ne samo EU ) posvećuje izuzetna pažnja. Za razliku od ostalih vrsta opasnog otpada,otpadno ulje je višestruko opasnije iz razloga što se sastav i sadržaj toksičnih materija ne može unapred pretpostaviti a otpadno ulje može bespovratno zagaditi sve sredine – vazduh,vodu i zemljište.
Kada je Srbija u pitanju ovaj problem nije rešen ni na koji način,odnosno ne postoji nikakav sistem upravljanja otpadnim uljima.

Uspostavljanje sistema upravljanja otpadnim uljima je od neprocenjivog značaja za životnu sredinu

Trenutno su u opticaju dve pretpostavke o količinama otpadnih ulja koje se u Srbiji prikupljaju u skladu sa Zakonom na godišnjem nivou:
1. Procena PKS je da se trenutno prikupi i tretira oko 1.5 % od raspoloživih količina otpadnog ulja,odnosno oko 700 tona godišnje.
2. Prema podacima Agencije za zaštitu životne sredine u 2015. godini  3042 tone otpadnog ulja je tretirano u postrojenjima za tretman (sagorevanje i priprema  za sagorevanje ) a izvezeno je 245 tona, dok je u 2016. godini 4343 tone tretirano a 116 tona je izvezeno. što ukupno predstavlja oko 7% od ukupno stavljenih količina na tržište.
Inače, podaci Agencije nisu potpuni i sama Agencija se od njih ogradjuje u svojim izveštajima.Tako na primer,u izveštaju Agencije se navodi da je u 2016. na tržište stavljeno oko16,500 tona ulja a podaci Republičkog zavoda za statistiku govore o 3 do 4 puta većoj količini. Ako se zna da je za 2016. godinu za tretman ulja dodeljeno 8,4 miliona dinara podsticajnih sredstava ( dva privredna društva), što je ekvivalentno količini od 840 tona tretiranog otpadnog ulja, disproporcija i konfuzija oko svih ovih podataka postaje kompletna. U svakom slučaju,svi ovi podaci su poražavajući pogotovo ako se uzme u obzir da postrojenja koja vrše tretman otpadnih ulja radi ponovnog iskorišćenja imaju vrlo lošu, zastarelu tehnologiju. Po pravilu je to tehnologija iz Kine kojom se odstranjuju voda i mehaničke nečistoće a krajnji produkt tretmana je vrlo teško odrediti i najčešće je opasan po životnu sredinu i zdravlje. Prema dostupnim informacijama i ovako dobijeni proizvodi završavaju na ilegalnom tržištu i to kao dodatak mazutu i dizel-gorivu a postoje i slučajevi kada su od otpadnih ulja dobijani proizvodi koji su direktno ugrožavali zdravlje ljudi   ( “smrdljive zgrade“ ).
Procena je da se u Srbiji godišnje stavi na tržište oko 50,000 do 55,000 tona različitih maziva i srodnih proizvoda kao i da će ta količina rasti u skladu sa predvidjenim rastom industrijske proizvodnje.

PLANOVI SAKUPLJANJA I RECIKLAŽE  OTPADNIH ULJA U EU I MOGUĆNOSTI SRBIJE ZA DOSTIZANJE OVIH CILJEVA
GEIR (Groupement Européen de l'Industrie de la Régénération ) preporuke :
Do 2020:
Cilj u zemljama EU je prikupiti 95 % od otpadnog ulja koje je moguće prikupiti u svakoj pojedinačnoj zemlji članici.
Cilj u zemljama EU je re-rafinisati minimum 60% od otpadnog ulja koje je moguće prikupiti u svakoj
pojedinačnoj zemlji članici. ( cilj 1)
Do 2025:
Cilj u zemljama EU je prikupiti 100 % od otpadnog ulja koje je moguće prikupiti u svakoj pojedinačnoj zemlji članici.
Cilj u zemljama EU je re-rafinisati 85% od otpadnog ulja koje je moguće prikupiti u svakoj pojedinačnoj zemlji članici. ( cilj 2)
Zemlje članice koje nemaju postrojenja za re-rafinaciju otpadnog ulja MORAJU IZVESTI otpadno ulje u zemlje članice koje ih imaju kako bi se postigli ovi ciljevi.

Ovi ciljevi moraju biti barem približno dostignuti ako se uzmu u obzir sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU kao i nastojanja Srbije ka punopravnom članstvu. Spaljivanje i su-spaljivanje otpadnih ulja u Srbiji je visokorizično (sa retkim izuzecima) pa se u suštini zagadjivanje samo premešta sa zemlje u vazduh što je u najmanju ruku podjednako opasno.

Neophodnost, odnosno obaveza poštovanja hijerarhije upravljanja otpadom kao prioritet nameće rerafinaciju otpadnih ulja radi dobijanja novih proizvoda (baznih ulja za ponovnu proizvodnju maziva) kao jedini vid cirkularne ekonomije i održivog razvoja što je prioritet u svim zemljama EU i čemu i mi moramo težiti. Uzimajući u obzir činjenicu da se u skorije vreme ne može očekivati investicija u postrojenje za re-rafinaciju otpadnih ulja u Srbiji,izvoz radi re-rafinacije se nameće kao logično, isplativo i trajno rešenje. Treba imati u vidu da je upravljanje otpadnim uljima usko vezano sa filterima za ulje, emulzijama i drugim zauljenim otpadom tako da bi se uspostavljanjem sistema ostvarila višestruka korist.

Imajući u vidu trenutno stanje sistema upravljanja otpadnim uljima u Srbiji, tj. nepostojanje bilo kakvog sistema upravljanja,svaka primena propisa,bilo postojećih ili novih,uz aktivnu kontrolu i primenu mera
propisanih zakonom u slučaju kršenja zakonskih propisa stvorila bi uslove za postizanje vrlo dobrih rezultata u vrlo kratkom roku.
Da bi se uspostavio efikasan sistem upravljanja otpadnim uljima, a u smislu poštovanja hijerarhije upravljanja otpadom i u skladu sa principima održivog razvoja i cirkularne ekonomije neophodno je izmeniti:

1. Pravilnik o uslovima, načinu i postupku upravljanja otpadnim uljima ( Sl. Glasnik 71/2010 )
Važeći pravilnik je zastareo, nedorečen i tehnički i regulatorno nepotpun. Jednom rečju : loš.
Kao početak rešavanja ovog pitanja neophodno je potpuno razdvojiti otpadna ulja od otpadnih jestivih ulja imajući u vidu da ova dva otpada nemaju nikakvih dodirnih tačaka.
Zakon o upravljanju otpadom jasno reguliše šta su otpadna ulja i u tim definicijama nema pomena o jestivim uljima pa je u ovom smislu neophodno uskladiti Pravilnik sa Zakonom.
Dalje je neophodno jasno definisati šta se i kako sme raditi sa otpadnim uljima, koji uslovi su neophodni za dozvolu za upravljanje ovom vrstom otpada,posebno za skladištenje i tretman otpadnih ulja kao i kvalitet proizvoda koji se dobija postupkom tretmana/re-rafinacije. Na ovaj način bi se izbeglo da se „tretman“ otpadnih ulja vrši u objektima koji nemaju ni gradjevinsku dozvolu ( o upotrebnoj i da ne govorimo) i u kojima se „proizvode“ neke „vrste goriva“ nedefinisanog kvaliteta koje niko ne kontroliše a koje najčešće završava kao dodatak mazutu i čija otrovna isparenja završavaju u vazduhu i ugrožavaju (truju) životnu sredinu.
2. Uredbu o visini i uslovima za dodelu podsticajnih sredstava (Sl. Glasnik br. 88/2009)
Sadašnji podzakonski propisi potpuno onemogućavaju podsticaje kada su u pitanju otpadna ulja i to hitno treba promeniti. Ako se u obzir uzmu član 2b Uredbe i član 5. stav 21a,stav 27,i stav 29a Zakona o upravljanju otpadom jasno je da niko nema pravo na podsticajna sredstva kada su u pitanju otpadna ulja ako se zna da u Srbiji ne postoji postrojenje za reciklažu otpadnih ulja u skladu sa članom 5. stav 27 Zakona o upravljanju otpadom. Izmenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom (Sl glasnik 14/16) član 81. dodatno je definisano finansiranje upravljanja otpadom. Ovim izmenama Zakona o upravljanju otpadom stvorena je mogućnost za finansiranje/podsticanje izvoza otpadnih ulja radi re-rafinacije u zemlje koje imaju postrojenja za re-rafinaciju.

Neophodno je omogućiti izvoznicima pristup podsticajnim sredstvima,u skladu sa Zakonom, posebno imajući u vidu da u Srbiji ne postoji postrojenje za reciklažu/re-rafinaciju otpadnih ulja u skladu sa propisima i direktivama EU pa ni u skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom. Osim toga,Uredba je destimulativna u delu koji se odnosi na otpadna ulja i neophodno je menjati je i uvažiti specifičnosti ovog otpada,posebno u delu koji se odnosi na cenu upravljanja ovim opasnim otpadom imajući u vidu neophodnu opremu i postrojenja. Neprirodno je i pogrešno da podsticajna sredstva budu manja od taksi (10din/kgr podsticaj : 12 din/kgr ekološka taksa) ako se ima u vidu da je moguće prikupiti oko 50-60% otpadnog ulja u odnosu na ulje koje je stavljeno na tržište. Uzimajući u obzir iskustva drugih zemalja odnos bi trebalo da bude 1:1.7 do 1.8 odnosno 20-22 din/kg. Takodje, poražavajuće po sistem upravljanja (posebno po razvijanje sakupljačke mreže) je i to što se ova sredstva isplaćuju jednokratno i to krajem prvog kvartala za celu prethodnu godinu. Ako se imaju u vidu visoki troškovi sakupljanja i transporta (cisterne, kamioni, pumpe…), kao i skladištenja (rezervoari, tankvane, infrastruktura…) ne može se očekivati da se u sakupljanje i skladištenje investiraju neophodna sredstva.Idealno bi bilo da se podsticajna sredstva isplaćuju u tačno definisanom roku ( npr.15 dana ) po podnošenju kompletne dokumentacije ( zatvoren dokument o kretanju opasnog otpada ) Agenciji/Ministarstvu zaštite životne sredine, ili, u najgorem slučaju kvartalno (15 dana po podnošenju dokumentacije za protekli kvartal) čime bi se postigla sigurnost i predvidivost podsticaja. I treće,a ne najmanje važno,iskustva drugih zemalja pokazuju da je najefikasnije da primaoci podsticajnih sredstava budu sakupljači a ne operateri koji vrše tretman kako je sada slučaj. Time bi se direktno podsticalo razvijanje sakupljačke mreže koja u ovom trenutku praktično ne postoji ili je vrlo skromna.

Naravno, da bi Uredba uopšte funkcionisala mora se obezbediti da prihodi od taksi na maziva i srodne proizvode budu stabilni i predvidivi,odnosno da svi obveznici plaćaju taksu u skladu sa Uredbom o
posebnim tokovima otpadom.Ovde je reč o značajnim sredstvima ( oko 600 miliona dinara na godišnjem nivou samo za otpadna ulja ). Jedna od mogućnosti je da se ekološka taksa plaća prilikom uvoza proizvoda i sirovina za proizvodnju maziva (bazna ulja i aditivi), kao što je slučaj sa Porezom na dodatu vrednost. Kontrola obveznika plaćanja takse i generatora otpadnog ulja se podrazumevaju.

Neophodno je i da prihodi i rashodi Zelenog fonda budu potpuno u rukama i pod kontrolom Ministarstva zaštite životne sredine i da za svaku vrstu otpada postoji poseban račun kako bi se obezbedilo da prihod od taksi bude strogo namenski usmeren kako je to inače u drugim zemljama čija regulativa podrazumeva depozitni sistem i princip “zagadjivač plaća” (Hrvatska, na primer).
Dosadašnja praksa ( Ministarstvo finansija paušalno odredjuje ukupan iznos podsticaja za prethodnu godinu ) se dokazala kao pogrešna. Izmenom Uredbe o visini i uslovima za dodelu podsticajnih sredstava (Sl. Glasnik br. 88/2009) kao i  hitnom i obaveznom izmenom pravilnika o uslovima,načinu i postupku upravljanja otpadnim uljima ( Sl. Glasnik 71/2010 ) stvorili bi se neophodni uslovi za uspostavljanje sistema upravljanja otpadnim uljima. Privredna Komora Srbije je u maju mesecu o.g. uputila Ministarstvu zaštite životne sredine inicijativu za izmenu Pravilnika o uslovima,načinu i postupku upravljanja otpadnim uljima.

Takodje,započet je i rad na izmeni Uredbe o visini i uslovima za dodelu podsticajnih sredstava. Rad na oba ova akta je zaustavljen promenama u Ministarstvu zaštite životne sredine a kada će se nastaviti direktno zavisi od brzine formiranja Ministarstva i efikasnosti rada stručnih službi. I inače,bez angažovanja Ministarstva zaštite životne sredine,pre svega inspekcijskih službi kao i edukacije generatora nemoguće je uspostaviti efikasan sistem upravljanja otpadnim uljima. Osim Ministarstva zaštite životne sredine ključnu ulogu u ovom poslu imaju i Privredna Komora Srbije,Agencija za zaštitu životne sredine i subjekti uključeni u lanac upravljanja otpadnim uljima. Naravno,sve ovo nije dovoljno za potpuno uspostavljanje sistema upravljanja otpadnim uljima u punom kapacitetu ali stvara temelj/okvir za njegovo uspostavljanje i unapredjenje.
U vremenu koje dolazi neophodno je učvrstiti kompletnu zakonsku regulativu vezanu za ovu materiju. Imajući u vidu da je u izradi novi Zakon o upravljanju otpadom kao i da će svi podzakonski akti biti revidirani i prilagodjeni zahtevima i standardima EU ovo je moguće uraditi u relativno kratkom roku ali sa uspostavljanjem reda u ovoj oblasti neizostavno treba početi odmah. Striktna primena zakonskih odredbi od strane svih koji su uključeni u lanac upravljanja otpadnim uljima kao i poštovanje Uredbe o visini i uslovima za dodelu podsticajnih sredstava od strane državnih organa odmah bi stvorili uslove za poboljšanje stanja i uspostavljanje reda u oblasti upravljanja otpadnim uljima. Sa velikom verovatnoćom,u zavisnosti od stepena primene Zakona i zakonskih propisa, može se očekivati da  da bi u prvoj godini uspostavljanja sistema upravljanja otpadnim uljima stepen prikupljanja bio 20-25%,dok bi u petoj godini dostigao 40-45% od ukupnih količina stavljenih na tržište RS.

Ono što treba imati u vidu je da Srbija sa uspostavljanjem sistema upravljanja otpadnim uljima počinje praktično od “nule” a da je uspostavljanje sistema proces koji traje. Zbog svega navedenog,neophodno je da se ovom procesu pristupi sistematično, “korak po korak” ali energično,bez kompromisa,i rezultati će veoma brzo biti očigledni. Dobitak u smislu zaštite životne sredine je nemerljiv. Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da proces uspostavljanja sistema upravljanja otpadnim uljima ne može trajati kraće od 5-7 godina,u nekim slučajevima i više od 10 godina, a da je za njegovo uspostavljanje u punom kapacitetu neophodno investirati izmedju 6 i 10 miliona eura,sukcesivno. Za ovakvu investiciju je apsolutno moguće naći zainteresovanog partnera. Avista-Oil A.G. – Nemačka je spremna da investira u sistem upravljanja otpadnim uljima i počne sakupljanje otpadnih ulja u skladu sa najvišim standardima odmah po usvajanju novog Pravilnika o uslovima,načinu i postupku upravljanja otpadnim uljima.

Autor: Nebojša Malešević
( Autor ima preko 30 godina iskustva u proizvodnji maziva kao i u upravljanju otpadnim uljima i stručni je saradnik kompanije Avista Oil A.G. – Nemačka, najveće evropske kompanije za preradu/re-rafinaciju otpadnih ulja sa iskustvom od preko 60 godina u ovom poslu i kapacitetom oko 700,000 tona/god. u tri sopstvene rafinerije i sopstvenim kompanijama za sakupljanje otpadnog ulja u Holandiji, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj, Češkoj, Nemačkoj, Engleskoj i SAD.)

Podelite