Ima li održivosti tamo gde se ne brine o životnoj sredini?

Ima li održivosti tamo gde se ne brine o životnoj sredini?
Piše: Aleksandra Živković, konsultant za organizacioni razvoj

Kada sam ostala u drugom stanju, shvatila sam da je vrag odneo šalu i da ću morati odmah da se angažujem oko istraživanja spiska svih mogućih potrepština za bebu – da li su to dovoljno kvalitetna rešenja, da li su organska, dovoljno „zelena“, dovoljno alergološki testirana, dovoljno pedagoška, stimulativna, da li su, da li su…

Naravno da vas glava zaboli kad očekujete svoju prvu prinovu a imate želju da sve uradite „kako treba“, jer, ne daj bože da se nešto previdi, mogu ostati fatalne posledice – kao, na primer, da dete ne dobije igračku izrađenu od organskog, već – avaj! – samo od običnog pamuka. Da, obično malo poblesavimo od svih zahteva koje stavimo pred sebe kao novopečeni roditelji i moram priznati da to ni mene nije mimoišlo, naprotiv, udarilo me posred blentavog nosa svom snagom.

Kao da je malo informacija koje treba sažvakati u vezi sa bebinim dolaskom na svet, istovremeno je bilo neophodno rešiti i svu propratnu logistiku, koja ume da bude prilično zahtevna ako ste uz to i roditelj kome je briga o životnoj sredini jedno od životnih načela.

Tada sam svečano rešila da dolazak bebe treba da bude u skladu sa mojim načinom života koji je podrazumevao solidan broj „zelenih“ rešenja, i dalji razvoj događaja je nepovratno otišao u komplikovanijem smeru, iliti putem kojim se ređe ide😊 Jedna od prvih odluka koje sam donela u pravcu brige i o prinovi i o sredini kakvu želim da ostavim u budućnosti, a koja je kasnije oblikovala moj „roditeljski otisak“, podrazumevala je odricanje od jednokratnih, plastičnih pelena i kupovinu onih pamučnih, perivih.

Sada, imajte u vidu da je ovo scenario od pre jedne decenije i da ovakva rešenja nisu bila preterano popularna, niti česta. Mislim da ne postoji član porodice ili prijatelj od kog nisam dobila pitanje – šta mi je to u životu trebalo? A ja sam bila prezadovoljna, i preumorna. I sve bih ponovo uradila isto, jer je to donelo potpuno drugu dimenziju u shvatanju moje roditeljske uloge, potreba moga sina, pa čak i sa uobičajenim strahovima u vezi sa krhkošću beba (to jest, onako kako to novopečeni roditelji zamišljaju) – jedan od mojih omiljenih primera: da li će se razboleti ako je u mokrim pelenama na temperaturi od -5C? Odgovor je, naravno, ne. Moj sin je bio zdrav, prav i zahtevan kao i bilo koje drugo dete, pa čak i ono u plastičnim pelenama. Zapravo i zdraviji, jer nikada nije imao nijedan problem poput osipa, ojeda ili infekcije. Nijednom za 20 meseci korišćenja platnenih pelena.

Ohrabrena ovakvim potpuno nepredvidljivo dobrim rezultatom svoje odluke (nepredvidljivim, hm, kao da naši roditelji nisu odrasli u platnenim pelenama), primenila sam sličnu logiku i na mnoga druga rešenja u vezi sa mojim sinom. Kako je rastao, tako sam oduševljeno gledala kako se obistinjuje ona narodna mudrost da deca rade upravo ono što vide da i vi radite, a da uopšte ne rade ono što im vi pričate 😊 U ovom slučaju, to je značilo da je za njega bile potpuno normalno da se igračke često prave umesto da se kupuju, da đubre može biti resurs te ga zato odvajamo za reciklažu, da se iskorišćene baterije i lekovi skupljaju i odvajaju umesto da završe na deponiji… (O tome kako sada u podrumu imam tri kese lekova koja ne mogu da odnesem ni u jednu apoteku jer još nisu dobili potrebne kontejnere za skladištenje istih iako je zakon donesen pre više godina, a prošle godine i Pravilnik1 … nekom drugom prilikom.)

Zašto sam sve ovo podelila sa vama?

U poslednje vreme u profesionalnim krugovima u kojima se krećem, često čujem zamerku kako se stvari u našoj zemlji kreću užasno sporo kada je reč o problemima u vezi za zagađenjem životne sredine, kao i da se nedovoljno govori o održivom načinu života. Sa druge strane, nešto češće se može čuti o održivom načinu poslovanja, uglavnom od strane korporacija koje imaju svoje ispostave u Srbiji i navikle su da primenjuju određene standarde u oblasti zaštite životne sredine u svom poslovanju. Možda ne bi bilo preterano reći da su čak neki standardi u Srbiji zaživeli u praksi upravo zahvaljujući multinacionalnim korporacijama. Međutim, staranje o sopstvenim procesima na način da se ne naškodi životnoj sredini i održivo poslovanje nisu isto, što je počela da primećuje i naša javnost i građani.

Zapravo, u odnosu na period od pre jedne decenije, sami građani su postali zainteresovaniji za ove teme i daleko spremniji da nešto učine po tom pitanju.

Tokom poslednjih nekoliko godina, u Srbiji je niklo dosta lokalnih građanskih pokreta i inicijativa koji se bave temom zaštite i očuvanja prirodnih resursa, poput pokreta Trash Hero i Trash izazov Srbija, Odbranimo reke Stare planine, ZanašKej, Pokret Odbranimo šume Fruške gore (OFŠG), RERI, Bitka za Košutnjak, Sačuvajmo naš parkić, Save the Blue Hart of Europe, Pravo na vodu, Davaljevoprodiše… Sve ove inicijative povezuje ista nit – građani koji su rešili da preuzmu stvari u svoje ruke i sopstvenih resursima doprinesu zajedničkom cilju. Alarmantno zvuči činjenica da se zapravo značajno uvećava broj pokreta koji se bore za očuvanje osnovnih prirodnih resursa – za pravo na čist vazduh, vodu i zemljište, što nam ujedno govori i o društvenoj klimi u kojoj se ti pokreti rađaju.

Možda najprepoznatljivije lice koje se bavi ovakvim i sličnim pokretima, kao i pojedincima koji su se u Srbiji odvažili na jedan drugačiiji, održivi način života je i Jovan Memedović sa dokumentarno putopisnim serijalom „Sasvim prirodno“. Kao omaž ovom serijalu i Memedoviću, nedavno je povodom Svetskog dana reka umetnik Andrej Josifovski, pod pseudonimom „Pijanista“, neobičnom instalacijom u vidu mozaika od odbačenih plastičnih flaša kreirao Memedovićev lik koji je zatim postavio u Savu, skrećući time pažnju javnosti na problem otpada koji završava u rekama. Pijanista je zapravo ovom instalacijom dao savršen primer kako je kratkoročno korišćenje resursa i njegovo pretvaranje u otpad, koji zatim ulazi u vodotokove i zagađuje životnu sredinu, podjednako na duge staze neodrživo i štetno za ceo eko sistem, čiji smo i mi deo.

Naše svakodnevno funkcionisanje koje podrazumeva obavljanje posla, porodičnih i ličnih obaveza, bavljenje rekreativnim ili društvenim aktivnostima bi bilo nemoguće u uslovima u kojima bismo bili uskraćeni za osnovne prirodne resurse. Baš kao što je Maslow davno primetio, ljudi koji nisu u mogućnosti da uspešno zadovolje osnovne fiziološke potrebe za hranom, vodom, snom, disanjem, sasvim izvesno neće biti zainteresovani za realizaciju ostalih potreba koje se nalaze nešto više u piramidi2, uključujući i potrebu za ljubavlju, pripadanjem i samo-realizacijom. Pred potrebom za čistom vodom, vazduhom i zemljištem iz kojeg dobijamo našu hranu, sve ostalo pada u drugi plan.

Ako nam je borba za osnovne prirodne resurse primat, možemo li onda govoriti o filozofiji održivosti?

Pojmovi poput cirkularne ekonomije, low waste (malo otpada) i zero waste (nula otpada) potekli su iz potrebe za kreiranjem koncepta održivosti, i počeli su da se pomaljaju i u našoj zajednici, naročito na društvenim mrežama. Iako možda na prvu loptu deluje kao da ove fraze tek stidljivo ulaze u kolokvijalni govor, istina je malo drugačija. U primeru koji sam navela sa korišćenjem modernih platnenih pelena, u to vreme su postajala svega 2 ili 3 foruma na kojima se nešto o tome moglo pročitati, a broj takvih rešenja primenjenih u praksi je bio neznatan. Sada, 10 godina kasnije, platnene pelene možete kupiti čak i u velikim prodavnicama dečije opreme, a raste i broj malih preduzeća koje se bave proizvodnjom istih, što samo znači da raste i tražnja i interesovanje.

Danas o tome, ali i o ekološkim sredstvima za pranje, kozmetici bez otpada, kompostiranju, prečišćavanju vode, pronalaženju nove svrhe za stare stvari i odeću i mnogim drugim temama možete pročitati na Fejsbuk grupi „Za manje smeća i više sreće – Zero & Low Waste Serbia“ koja, nakon dve ipo godine postojanja, broji više od 15.000 članova. Grupa promoviše vrednosti zero&low waste načina života na praktičan i pragmatičan način, i pruža mnoštvo informacija u vezi sa implementacijom ovih primera u one segmente života pojedinaca u kojima ove vrednosti zaista mogu da ožive. Namerno impliciram – pojedine segmente, jer ovaj koncept nije nešto što ćete moći da usvojite u svom životu preko noći, na svim nivoima, naročito ukoliko živite u gradu, imate posao sa punim radnim vremenom, vozite automobil, gajite decu ili ljubimce.

Zapravo, onog momenta kada pročitate neke od postova na grupi, počnete da nazirete obim i veličinu otiska koji ostavlja naš savremeni načina života i koliko je teško svakodnevno se boriti sa tim, i to iz jednog naizgled jednostavnog razloga – smanjenje ovog otiska podrazumeva promenu naših navika. Jer kako to lepo kaže stara izreka: navika je jedna muka, a odvika dve..

Stoga, fokus low&zero waste pokreta je na očuvanju resursa i odgovornoj proizvodnji i potrošnji, koja podrazumeva što manje otpada i ponovnu upotrebu iskorišćenih sirovina.

Ukoliko ste do juče na primer, razmišljali o reciklaži kao zelenom rešenju, ili je čak i praktikovali, danas ćete se u ovoj grupi susresti sa proizvodima bez ili sa minimumom biorazgradive ambalaže, što znači da se prednost daje smanjenju količine upotrebljene ambalaže, a naročito se podržava izbegavanje korišćenja one koja je nereciklabilna. Imaćete priliku i da saznate kako to možete izvesti u praksi; na primer, šampon u plastičnoj boci možete zameniti tvrdim šamponom u kartonskoj ambalaži, zatim, umesto da kupite tupfere za uklanjanje šminke koji se nalaze u plastičnoj foliji, možete nabaviti perive pamučne šivene tupfere koji imaju znatno duži životni vek i mogu se napraviti od ostataka tekstila koji više ne koristite. Ovime ne samo što izbegavate korišćenje nereciklabilne ambalaže, već i ponovo nalazite namenu odbačenim proizvodima od tekstila, koji takođe predstavljaju zagađivača kada dospeju u životnu sredinu. Saznaćete takođe da možete nabaviti ili napraviti posebne mrežice za merenje voća i povrća, koje su takođe višekratne, i time izbeći korišćenje plastičnih kesa koje se zapravo raspadaju samo do nivoa mikroplastike, koja zatim ulazi u našu zemlju i vodotokove i zagađuje ih.

Kada je reč o mikroplastici, saznaćete da samo jedno pranje veš mašine u vašem domaćinstvu izbacuje u kanalizaciju oko 500.000 delova mikroplastike, koju je nemoguće filtrirati. A takođe ćete saznati i da filtracije zapravo nema, jer Beograd, na primer, prvi ne poseduje postrojenje za prečišćavanje vode.

Trenutak kada se ceo ovaj svet otvori pred vašim očima je trenutak kada shvatite srazmere uticaja naših života na prirodno okruženje i koliko smo zapravo svi povezani, što je, uostalom, i pandemija COVID-19 vrlo uspešno demonstrirala.

Ipak mislite da promena nije moguća? Razmislite još jednom.

U anketi3 koja je nedavno sprovedena u okviru navedene grupe, na pitanje da li je moguće preko društvenih mreža uticati na promenu ponašanja ka zero-waste praksi, 58.2% anketiranih je dalo odgovor da jeste moguće, dok je 41.8% anketiranih odgovorilo da je to delimično moguće uz edukaciju i praktične primere.

Zasluženo, za pokretanje inicijative „Za manje smeća i više sreće – Zero & Low Waste Serbia“, Milja Vuković kao osnivačica grupe je dobila nagradu u okviru projekta „Aktivni građani – bolje društvo“ i to u kategoriji Pokretač/pokretačica godine, a u decembru ove godine pokrenuta je i ekološka platforma www.plavoizeleno.rs sa temom udruživanja i umrežavanja, na kojoj su se između ostalog našli i proizvodi bez otpada.

Pa, kada govorimo o proizvodima, da li će se industrija i privreda povesti za stopama građana i pojedinaca i pokazati slično interesovanje i entuzijazam?

Promovisanje vrednosti održivosti postaje trend čak i u Srbiji, koji međutim, često svoj potencijal ograničava na CSR4 aktivnosti poput sađenja drveća, prikupljanja smeća, ili jednostavno doniranja određenih inicijativa, najčešće na lokalnom nivou. Istina je da se u poslednje vreme kod kompanija koje predstavljaju velike tržišne igrače fokus polako prebacuje na održivost samog procesa proizvodnje ili proizvoda, ali zapravo nije redak slučaj da se to samo koristi kao marketinški alat u takozvanom „greenwashing“ konceptu. Zašto je privredi teško da primenjuje principe održivosti, pod uslovom da to zaista želi? Odgovor se verovatno krije u ideji beskonačnog privrednog rasta i povećanja profita, koji je kao takav sasvim izvesno nemoguć na planeti sa ograničenim resursima.

Da li mi kao građani možemo uticati na promenu opšte klime na nivou društva po ovom pitanju?

Iako ne postoji jednostavan odgovor koji se može dati na ovo pitanje iz prostog razloga što održivost sistema zavisi od celog sistema a ne samo od njegovih delova, dakle kako od države i svih njenih institucija, tako i od privrede, različitih udruženja, pa sve do pojedinaca, izvesno je, međutim, da su nebrojeni pokreti i inicijative za zaštitu životne sredine dovele ovo pitanje u fokus javnosti.

Put promene u zemlji u kojoj ni pitanje sanitarnih deponija a kamoli recikliranja sirovina nije rešeno – o održivim rešenjima da i ne govorimo – dug je i nimalo lak, a građani najčešće prepušteni sami sebi. Ipak, potreba za rešenjima i zajedničkim delovanjem se sve jasnije vidi i sve glasnije čuje iz grla sasvim običnih građana koji pokazuju čvrstu rešenost da se time bave.

Praksa je pokazala da, iako u zemljama u kojima je prepoznata potreba za implementacijom zelenih politika odgovornost za sprovođenjem tih promena leži na državi, nije redak slučaj da se to desi pod pritiskom društva i građanskih inicijativa.

Jedno je sasvim sigurno, skazaljke na satu koji pokazuje vreme da započnemo i na ličnom primeru demonstriramo spremnost na promenu u pravcu održivosti odavno pokazuju minut do 12.

1 Pravilnik o načinu i postupku upravljanja farmaceutskim otpadom: 49/2019-84

2 Maslowljeva piramida, odnosno hijerarhija ljudskih potreba je teorija ljudske motivacije koju je osmislio američki psiholog Abraham Maslow.

3 Anketu je sprovela Majda Adlešić i objavila u e-časopisu Eko list

4 Corporate social responsibility – društvena odgovornost korporacije, odgovornost prema okruženju

*Tekst je objavljen u okviru projekta „Od otpada do resursa“ koji realizuju Inženjeri zaštite životne sredine uz podršku Ministarstva zaštite životne sredine. 

Podelite